Skip to main content

Pevanje o mizoginiji, seksu i novcu kao glavna zabava mladih

26. jul 2022. Analitički članci
6 min čitanja

"Ogučeni" tekstovi su slika i prilika društva

„Ogučiti“, „roleksovati“ i „nabudžiti“, samo su neki od glagola koji se pominju u muzici popularnoj kod mladih na našim prostorima. Oni naizgled ne znače ništa, ali u trenucima kada se za njih veže objekat, koji je u najvećem broju slučajeva žena, postaju izvor otvorene mizoginije, seksualne objektivizacije i pozivanja na nasilje.

Ovi glagoli glavne su karakteristike pesme „Oguccio sam je“ koju izvode Relja, Eevke i 8nula8. Pesma ima više od 10 miliona pregleda na Jutjubu. Dodatno zabrinjava i činjenica da ne postoje dve verzije pesme – eksplicitna i sređena – što je česta praksa u stranoj muzici, kako bi se sadržaj prilagodio tako da nikog ne uvredi ili izloži vulgarizmima. Necenzurisana verzija ove, ali i mnogih drugih pesama sličnih karakteristika, dostupne su na svim društvenim mrežama, a mogu se čuti i u klubovima, kafićima i drugim mestima za žurke gde dolaze mladi.

„Strašno i nedopustivo“

Prema rečima poverenice za zaštitu ravnopravnosti Brankice Janković, ponašanje puno stereotipa i patrijarhalnih vrednosti i dalje je prisutno u našoj svakodnevici, oslikava se i u kulturi i teško ga je iskoreniti. Ona kaže da je u ovoj borbi važno reagovati svaki put kada se problem uoči.

„Ovo je strašno i nedopustivo!“, kazala je poverenica kada je čula pesmu „Oguccio sam je“. „Nažalost, mi nemamo službu koja bi 24 sata pratila sve ono što se na mrežama dešava, a ovo je mnogo više od rada i reakcije jedne institucije. Veoma smo raspoloženi da budemo deo rešenja, ali ne možemo sami. Ovo zahteva nove kapacitete, sredstva, znanja i veštine kao i novi digitalni društveni konsenzus. Mi kao društvo nismo ni u realnom životu otklonili sve stereotipe i predrasude i to se, naravno, prelilo i na društvene mreže“, kaže poverenica.

Ona ističe slučaj kada je institucija poverenika reagovala na problematičan sadržaj u kom je eksplicitno bila prikazana diskriminacija i vređanje romske nacionalne manjine. Ipak, dodaje, prepreke u reagovanju nastaju kada diskriminacija nije uočljiva.

„U ovom slučaju nije reč o diskriminaciji, a kada bi ona i postojala – mi ne možemo regovati bez pritužbe i po službenoj dužnosti voditi postupke. Međutim, mi koristimo sve druge načine da ukažemo na nepovoljan tretman žene, kako u društvu, tako i u kulturi ili javnom govoru. Od velike su koristi mediji, koji će nam dati priliku da o ovome govorimo. Takođe, ovakvim i sličnim pitanjima, bavimo se i u našim saopštenjima, upozorenjima, godišnjim i posebnim izveštajima i slično“, smatra Janković.

foto: Pexels

Sa druge strane, psihološkinja Jovana Ćojder smatra da je u ovom slučaju prisutna diskriminacija.

„Verujem da u kontekstu rodne ravnopravnosti i ljudskih sloboda lako možemo da se složimo da su u tekstu prisutni motivi diskriminacije, nasilja ili seksualne objektivizacije, kao i da problematika njhovog postojanja u realnosti nije sporna. Procesi usvajanja određenih ponašanja ili mehanizmi njihove promene, daleko su kompleksniji od samog izlaganja određenim sadržajima“, kaže naša sagovornica.

Prema njenim rečima, da bismo uopšte mogli da govorimo o jednakim šansama za sve, važno je razvijanje sveopšte osetljivosti na različite vrste diskriminacija, poput seksizama ili nasilja. „U temelju ovakvih procesa, neretko leže stereotipi i predrasude, te je za početak važno njihovo prepoznavanje i dovođenje u pitanje“, navodi Jovana Ćojder.

„Ogučeni“ tekstovi su slika i prilika društva

Istog je mišljenja i psihološkinja kojoj je razvojni modul bio u fokusu tokom studija, Vedrana Mirković. Prema njenim rečima, tekst danas popularnih pesama samo odražava vrednosni sistem našeg društva.

„Na pitanje zašto su ovakvi tekstovi sporni verovatno svako može da da svoju ličnu procenu. Na pitanje kako se odražavaju na dečake i devojčice je teže dati odgovor, prosto jer ne možemo govoriti o jednostavnim uzrocima i posledicama. Ovo je znak da su vrednosti otišle u strane neadekvatnih odnosa među ljudima, odnosa gde postoji onaj koji je moćan (finansijski, statusno…) najčešće muškarac, i onaj koji je potčinjen, zavistan, najčešće žena. Međutim, zaista ne možemo izvući zaključak da jedna pesma (ili više njih) nužno dovodi do preslikavanja tih relacija na stvarne odnose, ali možemo da govorimo o tome da je ovakav vid izražaja jedan od mnogih znakova koji nam pokazuju da nešto ne valja“, smatra Vedrana Mirković.

Sociološkinja i aktivistkinja Jana Šarić uočila je reči koje u velikoj meri formiraju mišljenje i ponašanje mladih.

„U ovakvim tekstovima žena nije svesno, odraslo, nezavisno biće, nije čak ni osoba! Ona je objekat nad kojim se demonstrira moć, kanal kroz koji lirski subjekat prikazuje društvenu moć, koja se ogleda u standardnim statusnim simbolima – dizajnerskoj garderobi, satovima, skupim pićem i bahatim ponašanjem. Devojke i devojčice koje čuju ovakav tekst, lako mogu da pomisle da je njihova uloga da budu trofej ili instrument nečijeg zadovoljstva. Devojčicama i devojkama se svakodnevno govori da treba da se smanje, sklone, da ne treba da imaju glas niti da se bore za svoje mesto pod suncem.“, kaže ona i dodaje da se poruke mogu činiti banalnim, ali da muzika ipak ima važan uticaj na formiranje supkultura.

 „Tekstovi koji promovišu konzumerizam, mizoginiju ili seksizam, žene predstavljene kao statusne simbole, ne doprinose nikakvom progresu, buntu, već pripremaju mlade za reprodukciju statusa quo, oduzimaju im potencijal za pokretanje društvenih promena“, smatra Jana Šarić.

foto: Pixabay

Da ova pesma nije jedina ovakve vrste, govori i uočljiva popularnost žanra muzike koja se propagira na našim prostorima. Crtanje po fonu, bacanje keša, skidanje donjeg veša, ona bi samo mani mani  i slične „vrednosti“ primetne su i u mnogim drugim pesmama, od kojih su samo neke: Bacam keš, Roze, Na jednu noć, Geto devojka, Papice… Sve ove pesme, kao i mnoge druge, imaju više od nekoliko miliona pregleda i ubrajaju se među najpopularnije numere svojih izvođača.

Na pitanje da li su svesni kakvu sliku o ženama stvara muzika koju proizvode, kao i čemu ovakvi tekstovi pesama uče mlade, do objavljivanja teksta nismo odgovor dobili ni od produkcijske kuće Made in BLKN čiji je vlasnik Relja Popović, jedan od pevača pesme „Oguccio sam je“, kao ni od IDJTV, koji je jedan od glavnih sinonima audio-vizuelnih proizvoda savremene popularne kulture kod nas.

Žena u ovim pesmama nije ljudsko biće

Feminstkinja iz centra IRIDA Isidora Paklar kaže da ovakve pesme nisu ništa novo kod nas i da se tekst koji ponižava žene javljao i ranije.

„Nedavno objavljen ispitni rad studentkinje Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu Ane Ninković, ukazao je na to da ovo nije trend koji se pojavljuje samo u poslednje vreme, već da ovakav narativ opstaje u tekstovima pesama već gotovo 40 godina. Žena u ovim pesmama nije ljudsko biće, već objekat koji služi zadovoljenju muških želja. Samo se rečnik i stil pomalo menjao kroz vreme, pa je nekada ona bila ta koja zna da trpi i čeka iz kafana i provoda, dok je danas ’ogučena tvrda kuja, nabudžena silikonima’“, naglašava Isidora Paklar.

Prema njenim rečima treba raditi na temama koje „žuljaju“ jer je to jedini način da se adresiraju bitna pitanja i da se pruži mogućnost kritičkog sagledavanja stvari.

Protiv konzumerizma i sistema vrednosti koje on povlači sa sobom, prema rečima poverenice Brankice Janković, treba se boriti i edukacijom i obrazovanjem.

„Mislim da je jasno o kakavom korpusu vrednosti je reč. Konzumerizam je ljude doveo u ulogu ne samo konzumenata, nego i konzumiranih, a materijalna i upotrebna vrednost je jedina koja se računa. Naravno da je široka rasprostranjenost i laka dostupnost sadržaja koje propagiraju takve vrednosti najpogubnija za decu i mlade – ne smemo dozvoliti da devojčice odrastaju uz uverenje da je njihova glavna uloga da služe muškarcu, da budu objekat. Obrazovanje i edukacija su imperativ. Kao što je na nama da decu naučimo da razlikuju dobro i loše, tako treba da im ukažemo da ravnopravnost ne umanjuje ulogu i značaj muškaraca u društvu, da oslobađanje od patrijarhalnih stega doprinosi čitavoj zajednici, a ne samo ženi. Kada devojčice i dečake naučimo da to razumeju i osećaju, znaćemo da smo uradili dobar posao. A na tome moramo da radimo svi – i društvo, i škola, i porodica“, zaključuje ona.

Vanja Velisavljev (VOICE, naslovna fotografija: Pexels)