Skip to main content

Filip Grujić: Ovde je lepo, sečem drvo, jedem pasulj

29. nov 2021. Biografija
4 min čitanja

"Da bismo mi, mladi i najmlađi, sklonili nekompetentne ljude, prvo sami moramo da postanemo kompetentni”

Autori

Snežana Miletić

Harmsovsko-đermanovska rečenica iz naslova možda najbolje pokazuje sav apsurd geografskog prostora u kojem je stasao kao čovek i pisac. Da je žensko, rekli bi – piše kao muško, a pošto je on emancipovani muškarac 21.veka, za njegovo pisanje jamačno bi kompliment bilo reči da piše kao, recimo, Radmila Petrović ili Jelena Ratkov indeed. Njegova profesorka sa FDU, Biljana Srbljanović, tvrdi pak da je nešto od onoga što je napisao na tragu Mihailovićevih “Kad su cvetale tikve” i „Gvozdena“ Miće Popovića. Nižu se didaskalije za moguću biografiju mladog lava, (dramskog) pisca Filipa Grujića…

Scena prva: Milenijalac

Rođen u Novom Sadu. Od oca novinara (REDITELJ)  i majke novinarke. On slovio za urednika za poželeti, s kojim se moglo raditi i ko čovek posvađati, dogovoriti i sporiti. Ona ga odmalena vodila sa predstave na predstavu. Nekad se smrtno dosađivao, a nekad bi očaran, širom razbarušenih lokni, gledao čudesa koja na sceni izranjaju pred njim. Videlo se da mu nema spasa. Tako je posle završio (na) FDU.

Scena druga: “Kako ja ovo sinu da objasnim”

Kada je jednom seo da napiše nešto urbi et orbi, o ovom svetu i ovom svetu – o svom osećaju postojanja ovde i sada, iz njega je izletelo jedno harmsovsko-đermanovsko* viđenje svega: “Ovde je lepo, sečem drvo, jedem pasulj”, a mislio je istovremeno i zapravo: “ne pre 4:30, niti posle 5:00”. Posle je ispisao još mnogo strana, po njima se igraju i neke predstave: u Srpskom narodnom pozorištu (“Velika depresija”), Novosadskom pozorištu/Ujvideki Szinhaz (“Bludni dani kuratog Džonija”), u Ateljeu 212 („Pred svitanje“), “Dadovu” (“Kada pričamo o ljubavi, da li pričamo?” i “Ljubavna lektira”), ali i Skoplju (“Tamo gde pevaju”). Njegovo ime stoji na naslovnoj strani dva romana “Bludni dani kuratog Džonija” (Samizdat, 2017) i “Podstanar” (LOM, 2020). Za ovaj prvi profesorka Biljana Srbljanović je rekla da “sjajan roman, napisan na tragu  Mihailovićevih ‘Tikava’ i ‘Gvozdena’ Miće Popovića, blizak tradiciji naše moderne umetnosti, svež i originalan”.

Scena treća: Mihiz, Boba i Sterija

Tri nagrade sa pečatom prve lige: “Borislav Mihajlović Mihiz”, “Slobodan Selenić”, Sterijina nagrada na Konkursu Sterijinog pozorja za najbolji dramski tekst, bile su dobri povodi da se negde u kafani zanoći do jutra. Svako za svojim stolom: Mihiz, Boba i Sterija u svojoj nebeskoj kafani, a naslednici u nekoj ovozemaljskoj, posle i u virtuelnoj – velika je bašta božija – instagramstorijevskoj na kojoj čovek katkad ume, reče jednom Filip, zajutriti do sutra.

Scena četvrta: Vrele gume

Medijima žednim krvi i mržnje postao je zanimljiv kada su mu u Splitu neki – njihovi – kreteni isekli gume. Nije se tom zgodom dao uvući u priprosta klikbejtovska naglabanja. Rekao da će doći opet i da neće menjati table, svoje, novosadske. Ne zato što je Split deo bivše zemlje, ne zato što smola i so najlepše ispisuju sećanja na Jadranom osunčanom telu, ok – možda malo zbog Splićanki koje i danas slove za najbolje ribe u Jugi, već zato što se oseća građaninom sveta, nesputanim i slobodnim da traži ljude svugde gde ih ima, pa i tamo gde – naši – kreteni tvrde da ih nema.

Scena peta: Seča vena

U pankerskom Novom Sadu, čiji je pankerski duh upokojen bez himne, Filip je svirao u dva benda: „Fusion“ i „Plastic Trees“. Pisao i pesme za njih. Neke (devojke) koje su ih (pesme) čule, “sekle su vene”. Sada svira u bendu “Cimerke”…  Ima li i sada “seče”, to bi Filip morao da zna…

Scena šesta: Prošlost, ali ne vaša…

Nema neki sentiment prema njoj, toj skorašnjoj prošlosti. Kaže: “Vi morate rešavati taj problem, generacija koja je živela tada. Mi smo, kao mlađe generacije, prebacili fokus na ono što nas tišti kao individue, a ne kao društvo u celosti. Mislim da se nikada neću baviti tom prošlošću, a mislim i da se moja generacija sve manje bavi time. Sve više pokušavamo da se bavimo našom ličnom, intimnom, malom prošlošću. Glupo je misliti da je ona manje bitna od neke tuđe prošlosti.”

Scena sedma: L’etat, c’est moi…

To ga ne sprečava da primeti da je moguće da smo ostali na istom od pre bezbroj godina, da se samo istorija ponavlja, a pamćenje slabi. Izvesno je samo da kasnimo. Kasni i on, kao i njegova država. “Uvek mogu da se vadim na nju.”, dobacuje.

Scena osma: Izbori, ne ovi predstojeći…

“Svi ljudi prave neke izbore. I nema sprdnje od života kakav god da je izbor. Nikome sopstveni život nije sprdnja. Ili, ako već mora – sprdnja je svačiji.”.

Scena deveta: Kad porastem biću Kengur

Naravno da je cilj da se nekompetentni ljudi sklone sa vodećih pozicija i da se dovedu kompetentni. To je cilj valjda generalno za sve stvari. Da bismo mi, mladi i najmlađi, sklonili nekompetentne ljude, prvo sami moramo da postanemo kompetentni.”

Scena deseta: Nedovoljno adekvatan

“Pogrešno je reći da smo mi kao generacija neempatični samo zato što to na drugačije načine manifestujemo. Mi danas imamo društvene mreže kao konstantnu i senku nad našim životima, ali i kao budućnost naših života. Tamo pokazujemo solidarnost ili brutalnost, ali to je naš život i nije on neempatičan, samo je empatija promenila svoju manifestaciju. Tokom korone sam osetio neko olakšanje zato što na društvnim mrežama, na ‘storijima’, nisam video ljude koji se zabavljaju i nisam video taj stalni imperativ bivanja negde drugde, taj konstantni osećaj da stalno nešto propuštaš, da ‘nisi dovoljno adekvatan’ ovom vremenu. Ako si ovde sad, propašće ti nešto drugo tamo. Bar u prvim mesecima, odjednom si na ‘storijima’ uspevao da razgovor usmeriš na osobu sa kojom si.”

Scena jedanaesta: Pišem, dakle jesam

Filip piše gde stigne, kad stigne, ali nepogrešivo uvek uz muziku. Bez nje, čini mu se, ne može ni slovo iz sebe da iscedi. I piše teško. “Uzbudljivi su počeci. I krajevi su beskrajno uzbudljivi, ali ono što je pisanje je sredina. I tu je muka.”, kaže.

Scena dvanaesta: U vrtlogu

“Politika se tiče društva, društvo se tiče ljudi, a mene ljudi zanimaju.” Ovom osećaju sveta treba dodati još i ovo: “Pretpostavljam da je sve što želimo – dokaz postojanja. Kako se, opet pretpostavljam, bližimo kraju našeg postojanja, sve grčevitije tražimo dokaze da smo postojali i da ćemo postojati i kad ne budemo više.” Nema dalje. Kraj, konec, fin, Ende, the end.

*Đermano Ćićo Senjanović, feralovac, fakovac, neprikosnoveni majstor splitskog apsurda, autor legendarnog “Dorinog dnevnika”.

Danil Harms, petrovgradski princ realne apsurdnosti i apsurdne realnosti.

Snežana Miletić (VOICE, foto: Branko Lučić)