Skip to main content

Igor Mirović: Hoću li otići i kad?

13. dec 2021. Biografija
8 min čitanja

"Jednom ste vi na vlasti, drugi put mi"

„Usred mora svetli grad/ usred grada svitac sija/ hoću li otići i kad/ ili ću svetlom sijati i ja“.

S obzirom na priliku u kojoj je Igor Mirović, kao taze izabrani predsednik Pokrajinske vlade, izgovorio ove stihove, dugo se verovalo da su napisani i izgovoreni, tamo još leta 2016, isključivo kao literarna pa i politička/moralna podrška Gradu Novom Sadu u borbi za titulu Evropske prestonice kulture 2021. godine.

Pet godina docnije, pesma „Naš grad“, u kontekstu aktuelnih burnih dešavanja na inače usnuloj političkoj sceni Vojvodine i Novog Sada, naprasno pak nameće i drugačije čitanje. Ta ne bi pesma bila pesma, ni poeta poeta, a Mirović čak tri knjige pesama svojih ima, kad bi bilo drugačije!

Hoću li otići i kad danas zvuči kao slutnja da će sukob unutar SNS jednom toliko eskalirati da neće biti moguće (opet) nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Javna je, naime, tajna u Novom Sadu, jer do sada za to nije bilo opiplji(vij)e potvrde, da su odnosi između Mirovića i novosadskog lordmeraMiloša Vučevića (i moćne ekipe iz senke) daleko od sjajnih. Nedavna odluka Skupštine Vojvodine, doneta Miroviću bukvalno iza leđa, kojom je Pokrajinskoj vladi oduzeto pravo izbora uprave Univerzitetskog kliničkog centra Vojvodine (UKCV), naterala je predsednika Pokrajinske vlade da se prvi put tako otvoreno, oštro intoniranim saopštenjem, konfrontira sa poslanicima i funkcionerima svoje stranke, tražeći povlačenje „nezakonite i nestatutarne“ odluke vojvođanske skupštine.

Vest o tome da je zbog svega toga podneo ostavku, ubrzo je demantovao i usput je, gostujući na Tanjug TV, naglasio da je sa Vučevićem „u korektnim odnosima“. Za potonjeg, koji je njihovu saradnju ocenio sa „četiri plus“ (na skali od 1 do 5) upravo se vezuje čitava igranka oko UKCV i pokušaja smene vd direktorke Edite Stokić (koja je u međuvremenu podnela ostavku, iako Mirović tvrdi suprotno), navodno bliske struji pokrajinskog premijera.

Biće zbog mira u kući (stranci), Mirovićevo nezadovoljstvo – priča se, između mnogo toga, i sastavom stranačke liste za prošle pokrajinske izbore ali još više nametnutim članovima njegove druge vlade – i kad ga bude, obično je dobro upakovano i nikad direktno usmereno prema stranačkim kolegama: meta mu je uglavnom Nenad Čanak i njegova LSV i činjenica da su već godinama deo novosadske gradske „komunalne“ koalicije; samog gradonačelnika poimence nikada ne pominje, ali ostavlja javnosti da se zapita šta čovek (Čanak) koji podržava Mila Đukanovića i ne poriče genocid u Srebrenici, uopšte traži sa novosadskim naprednjacima. Koje predvodi – Vučević.

„Zaista je teško običnom čoveku objasniti kako to da u pojedinim lokalnim samoupravama – recimo novosadskoj – funkcioniše, kako oni kažu ‘komunalna koalicija’, a da su politički programi i stavovi, kada je reč o stranačkim i ideološkim pitanjima, potpuno različiti“, rekao je letos Mirović ocenivši da su razumni zahtevi birača da Srpska napredna stranka raskine savez sa Ligom socijaldemokrata Vojvodine.

U suštini, posredi jeste uzajamni animozitet dvojice političara, usto sugrađana, koji su među retkima u Srbiji čiji je staž na političkoj sceni duži od 30 godina. 

„Mirović je ostao u sećanju Novosađanima kao zamenik gradonačelnika Novog Sada 1992. godine, kad je Novi Sad prošao kroz jedan od najstrašnijih perioda i kad je bilo iseljavanja ljudi po nacionalnoj osnovi. Za Mirovića postoji tvrdnja koju on nikada nije opovrgao – da je na talasima Radio Novog Sada izgovorio da Mađarima treba dati po sendvič u ruke, utovariti ih u stočne vagone i poslati za Mađarsku, a Slovacima po dva zato što im je matična zemlja dalje. To su stvari koje neko možda može da zaboravi, ja ne. Ako nisam u pravu, ako to nije tako, bilo bi vrlo mudro za njega da to opovrgne“, izjavo je predsednik LSV u intervjuu 2014. godine.

Mirović je, činjenica radi, još godinu dana ranije tu priču demantovao (moguće je da je toga bilo i ranije). Na javnoj tribini posvećenoj Vojvodini, aprila 2013. na takve je navode Miroslava Vasina iz Demokratske stranke odgovorio:

„Kada sam i gde ja to rekao?“, upitao je Mirović. „Ovo je ozbiljna optužba zbog koje ja sada treba da odem u zatvor sa patrolom policije. Vi ste lažov i klevetnik, jer ja vas pitam kada sam to radio, a vi nemate odgovor“.

Pa ipak, i dalje ima onih koji tvrde da su reči nekadašnje perjanice Srpske radikalne stranke čuli svojim ušima. Ili – možda ne toliko zbog Mirovićevog neubedljivog opovrgavanja, i to posle toliko godina, koliko zbog onoga u šta se tada mlađahni radikal zaklinjao – veruju da je on tako šta bez problema mogao da izgovori, jer su upravo radikali organizovali etničko čišćenje Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoleća. Pa je i Šešelj im zbog toga osuđen na deset godina zatvora pred Haškim tribunalom.

Rekao ili pak nije, što ne znači da je nevažno, činjenica je da je Igor Mirović bio istaknuti član SRS još tokom tih grozomornih 90ih, i čak je 14 godina vodio novosadski odbor, što sve skupa čak i među naprednjacima, takvim kakvi su, hoće da stvori vrlo jasnu podelu prema istaknutosti i vezom s ružnom radikalskom prošlošću. Kad se osvrne oko sebe, nema baš mnogo takvih u stranci. Oni koji ne žele da sarađuju sa njim, upravo ga na to podsećaju. To može da zaboli.

U drugom planu

Mnogo pre nego što je pred gradom i svetom izrecitovao pesmu „Naš grad“, Mirović se već jednom zapitao hoću li otići i kad – kada je u jesen 2008. sagledavao da li od ostanka u SRS može imati više štete ili koristi. Iskustvo i vremenom razvijeni različiti instinkti govorili su mu da treba da ode. Dotadašnja lojalnost stranci i njenom šefu iovako ništa ne znači ako ne nudi perspektivu.

Bio je jedan je od retkih viđenijih radikala koii je krenuo za Tomislavom Nikolićem kad je ovaj odlučio da raskrsti s Vojislavom Šešeljem i osnuje novu stranku. Očekivao je, bez sumnje, da će mu to doneti u životu više od „naprednjačke spomenice 2008“. U isto vreme, politički je prelomio i javnosti tada nepoznati Miloš Vučević, sin pokojnog predsednika novosadske skupštine, Zorana. Maja Gojković, s kojom se Mirović u međuvremenu okumio, a slovili su jedno vreme kao navodni „urbani radikali“ koji vole da sede po fensi gradskim kafeima, preletela je tek 2012.

No, za razliku od većine disidenata iz SRS-a, Mirović je izašao iz zone komfora i izložio se napadima jer je u to vreme bio i pokrajinski poslanik i novosadski odbornik, i na oba mesta je vrbovao kolege za raskol s bivšom strankom. To što je krenuo za uskoro prvim predsednikom novoformirane Srpske napredne stranke, posle mu je prišilo pripadnost „Nikolićevoj struji“, što je postalo balastom u trenutku kada je stranku preuzimao Aleksandar Vučić. Jeste u prvoj vladi SNS obavljao dužnost ministra, pa je po pobedi svoje stranke u Vojvodini postao i predsednik Pokrajinske vlade, ali, evo, danas među poslanicima u Skupštini Vojvodine više nema nijednog od petoro (isprva šestoro) koji su sa njim septembra 2008. krenuli u novu političku avanturu. Štaviše, u skupštinskim skamijama danas sede takvi koji će na predlog jednog poslanika (slučajno bliskog Vučeviću) glasati za odluku suprotnoj volji pokrajinskog premijera.

Vučić kod kandidata za pokrajinskog premijera pre pet godina, kada je SNS konačno došao do vlasti u Vojvodini, i nije imao previše izbora: prepoznatljivijeg imena, iskusnijeg, po raznim osnovama, a nespremnog u tom trenutku i na pomisao na nelojalnost, usto i nekog ko nije prebeg iz, recimo, DS, od Mirovića nije imao. Stranačko upravljanje Pokrajinom, pak, prepustio je drugima.

Nakon lanjskih pokrajinskih izbora kolale su priče o tome kako je otvoreno poručio stranci da nije zainteresovan za drugi premijerski mandat, već za neko nameštenje, po mogućstvu daleko od Novog Sada (i Vučevića?). Čak i ako ta priča nije tačna, danas deluje da bi takvo razmišljanje skroz bilo na mestu: od početka mu funkcija predsednika Pokrajinske vlade nije donosila neku značajnu moć e da bi u poslednjih godinu dana ona prestala da se prostire čak i po čitavoj unutrašnjosti Banovine.

UKCV je bila poslednja važnija ustanova u nadležnosti Pokrajinske vlade nad kojom je Mirović imao efektivnu kontrolu. (Imao ju je do proše godine i u Vodama Vojvodine, iz koje su se suprostavili planu poznatom kao „Novi Sad na vodi“, ali je onda iz Vučevićevog kabineta došao novi direktor i, gle – sve se promenilo.) Nije da je do sada imao iluzije o moći, ali je ovo, čini se, prelilo čašu. Posle svega, nad kim zapravo vlada (njegova) Pokrajinska vlada?

Učitavati u njegovoj poslednjoj reakciji nameru da se odrekne stranke, bilo bi u ovom trenutku preuranjeno: on će, bolje od ostalih, prepoznati pravi trenutak za to. Ali, ako jednom, i do kraja lojalan dočeka poraz svoje stranke, za njega to ne bi bio prvi put u karijeri: „Jednom ste vi na vlasti, drugi put mi“, govorio bi u političkim protivnicima u tonu bitno različitom od onoga kojim im se obraćao javno. Strpljenja mu u dosadašnjoj karijeri nije manjkalo, a koliko je od toga ostalo videće se po tome da li će pristati da, u nepromenjenim okolnostima, nastavi da vodi Pokrajinsku vladu i posle aprilskih izbora iduće godine.

U međuvremenu, nastaviće da obilazi Vojvodinu, zasad mu to još niko nije uskratio, ali i da radi ono što Vučić od njega očekuje – da gradi, zapošljava i otvara. U društvu šefa, kad god je to moguće.

Nastaviće da na svom Instagram nalogu, na kome je već godinama prilično aktivan, kao i kroz oglašavanje na zvaničnoj stranici Pokrajinske vlade, učestvuje u odbrani predsednika i njegove porodice od napada medija i političkih protivnika. I da se nipošto ne zaigra sa sopstvenim egom.

Poeta laureatus

Prošle godine odbornik SPS-a u Sremskim Karlovcima dr Žarko Dimić predložio ga je za počasnog građanina te opštine. U obrazloženju je naveo je da je Igor Mirović „političar, ali i darovit pesnik, koji pripada čuvenoj lozi stražilovske linije u srpskom pesništvu na stazama Branka Radičevića“. Predlog nije prošao iz proceduralnih razloga,  a sam Mirović je kasnije rekao da nije dao saglasnost Dimiću da ga predloži za počasnog građanina te opštine. Bez obzira koliko je kao predsednik vlade učinio za „srpski Hajdelberg“, i te kako je bio svestan kome takvo priznanje jedino sme da pripadne. I to ne samo u Sremskim Karlovcima.

A valjda mu samo takva počast nedostaje u 30-godišnjoj političkoj karijeri, tokom koje je bio – odbornik, pokrajinski, republički i savezni poslanik; zamenik predsednika Skupštine Novog Sada, potpredsednik Skupštine Vojvodine, zamenik ministra, vršilac dužnosti ministra i ministar, direktor javnog preduzeća i sad, evo, već pet godina pokrajinski premijer.

Od 2004. do 2008. bio je direktor JP Zavod za izgradnju Grada Novog Sada (u to vreme stekao je nadimak ZIGor) i taj mandat ostao je upamćen po „behatoniranju“ centra Novog Sada. Taj posao dobio je, iako je ponudio najvišu cenu, Darko Čović, za kog se govorilo da je u kumovskim odnosima sa Mirovićem, što je on demantovao. Krivična prijava koji je protiv njega, tadašnje gradonačelnice Maje Gojković i drugih podneo vlasnik ATP Vojvodina Ilija Dević, u vezi sa izgrađenom autobuskom stanicom u Novom Sadu koja nikad nije profukcionisala, kasnije su odbačene.

Iz vremena Maje Gojković i Igora Mirovića ostaju nelepe uspomene na početak urbanističkog urnisanja Novog Sada. U amanet radikalima ostavio je nekadašnju zgradurinu ZIG-a preko puta Dunavskog parka, sa koje se i dan danas građanima i turistima smeši ratni zločinac Vojislav Šešelj.

Objavio je tri knjige poezije: „Nebo nad Vizantijom“ (1994), „Kremen plamen“ (2003) i „Povratak u Logos“ (2020). Član je Udruženja književnika Srbije i Društva novosadskih književnika.

Oženjen je dr Verom Mirović, vanrednom profesorkom Ekonomskog fakulteta u Subotici i ima dva sina.

Projekat čiji je rukovodilac bila navedena dr Mirović prošle godine dobio je sredstva na konkursu za finansiranje kratkoročnih projekata od posebnog interesa za održivi razvoj u AP Vojvodine u 2020. godini. Resorni pokrajinski sekretar dr Zoran Milošević u tome pak nije video ništa sporno.

Još dvoje članove njegove porodice došli su u žižu interesovanja. Najpre je avgusta 2016. Pokrajinska vlada, kojoj je predsedavao upravo Igor Mirović, imenovala njegovog rođenog brata Predraga za člana Nadzornog odbora JVP Vode Vojvodine. Osam meseci kasnije, u oktobru 2017, bivša direktorka Agencije Majda Kršikapa potpisala je rešenje kojim se Miroviću izriče najblaža od tri moguće mere – mera upozorenja. Pre izricanja mere Predrag Mirović je razrešen dužnosti u Nadzornom odboru.

Prošlog juna Pokrajinska vlada postavila je Nikoletu Mirović, suprugu Mirovićevog brata, za zamenika pravobranioca Autonomne pokrajine Vojvodine i to na period od pet godina. Mirović se tada izuzeo do glasanja, a potpisivanje odluke prepustio je svom potpredsedniku.

O njegovoj imovini mediji su pisali u kontekstu navodne koristi od „behatoniranja“ Novog Sada, a poslednji put aprila ove godine kada je CINS izvestio o tome da je Mirović prihodovao od Telekom Srbije najmanje 192 hiljade evra na osnovu zakupa poslovnog prostora u centru Novog Sada. Skoro trećina od toga isplaćena mu je pre nego što je poslovnica otvorena.

Igor Mirović rođen je 1968. godine u Kruševcu. Osnovnu školu „Miloš Crnjanski“, Srednju medicinsku školu „7. april“ i Ekonomski fakultet završio je u Novom Sadu. Diplomirao je 1995. godine, na smeru Međunarodni ekonomski odnosi.

Denis Kolundžija (VOICE, foto: Beta)