“Ukoliko su domovi kulture u socijalističkoj Jugoslaviji, između svega ostalog, bili i terenski institucionalni punktovi namijenjeni oživotvorenju ideje ‘bratstva i jedinstva’, u ratu u kojem je bivša država zdrobljena oni su poslužili kao mjesta za kategorično razvrgavanje bratstva. Danas, lišeni obilježja koja bi upućivala na kakvu-takvu katarzu i podrazumijevala barem minimalne geste pijeteta prema žrtvama, oni vegetiraju kao spomenici razbratnosti”, piše u izvanrednom eseju novinar i pisac Viktor Ivančić, jedan od tvoraca legendarnog splitskog nedeljnika “Feral Tribune”, u uvodu izvanredne monografije “Iza sedam logora – Od zločina kulture do kulture zločina”.
Monografija, koju je objavio forumZFD, sastoji se iz tri celine: pored Ivančićevog eseja pod nazivom „Spomenici razbratnosti“, tu je i “Kulturologorski vodič”, odnosno činjenice o domovima kulture koji su tokom ratova iz devedesetih godina 20. veka bili pretvoreni u mučilišta i gubilišta iz pera Nemanje Stjepanovića, novinara koji je više od 10 godina za agenciju Sense prilježno pratio rad Međunarodnog suda za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (Haškog tribunala, kako ga ovde kolokvijalno i ne bez zle namere nazivaju). Veoma važan deo monografije čine i izvanredne, potresne fotografije Hrvoja Polana, fotografa iz Zagreba, nekadašnjeg fotoreportera “Feral Tribunea”, te agencija Rojters i Frans pres, koji je danas frilenser, a čija je fotografija izložena u njujorškom Muzeju moderne umetnosti (MOMA), u okviru izložbe “Sto najboljih fotografija iz dekade 2000-2010”). Monografija je već predstavljena u nekoliko gradova na jugoslovenskom prostoru, uz razgovor sa autorima i prateću izložbu fotografija.
No, da se vratimo na temu: dakle, tokom krvavih ratova na prostoru nekadašnje nam zajedničke države domovi kulture su bili pretvarani u logore i mučilista…
“Pretvaranje domova kulture u mučilišta je ujedno značilo i ubijanje sistema. Jer, domovi kulture bili su tokom socijalizma mesta za kulturno-prosvetni rad, to su bila mesta koja će ljude otrgnuti od crkve i krčme. Lako je imati i posećivati kulturne događaje u centru Beograda, Sarajeva, Novog Sada… Ali pogledajte ova mala mesta, ove male nedođijice, kojima su gravitirali ljudi iz tih malih sredina. Dobijamo sliku toga šta smo imali, šta smo mogli da imamo, a šta smo danas dobili”, kaže Nemanja Stjepanović.
Viktor Ivančić podseća da još u maju 1943. Izvršni odbor ZAVNOH-a (Zemaljskog antifašističkog vijeća Hrvatske) u svome proglasu naglašava kako će “kulturno-prosvjetni rad širokih narodnih slojeva najlakše započeti osnivanjem domova kulture”. Prema tom dokumentu, “dom je određen da bude takva kulturna ustanova mjesta koja će biti sastajalište naroda, sjecište života naroda, iz kojeg će se smišljenim programom kao žarišta proširiti kulturno-prosvjetni rad na cijelo mjesto, općinu, kotar, okrug…”
“Borna kola sa pjesnicima nadirala su pre tenkova”
Međutim, dodaje Ivančić, došlo je do promene paradigme na polju kulture. “Domovi kulture bili su znamenja socijalističke univerzalne emancipacije. Početkom devedesetih nastupa kult nacionalne kulture kao ideološki zadan i obvezujući. Taj kult je u cjelosti egzekutivan i usmjeren je na eliminaciju, na čišćenje, na odstranjivanje. Vi svoju nacionalnu kulturu gradite tako što izbacujete nepoželjne, tuđe knjige iz svog nacionalnog književnog kanona, tuđe riječi iz svog jezika i kad zbrojite sve to skupa, onda shvatite da je u konstruktu nacionalne kulture likvidacija jedina kreacija. A takav konstrukt nacionalne kulture je svoje puno ostvarenje dobio tek kada je nekadašnji dom kulture pretvoren u logor i u stratište. Već sredinom i krajem osamdesetih imali smo razne manifestacije tog tipa. Imali smo najezde srpskih pjesnika koji su dolazili u Krajinu, u domove kulture, da najprije ‘štite’ ugroženi nacionalni identitet kroz pjesničke večeri, da ‘štite’ ugroženu ćirilicu, i tako dalje. Isto je bilo i na drugim stranama, Hrvati su ‘štitili’ svoj autentični i eksluzivni jezik koji je bitno drugačiji od srpskog, toliko da se uopće ne razumijemo. Dakle, ta borna kola nacionalne kulture su zapravo nadirala prije tenkovskih divizija, kao neka vrsta prethodnice. A rezultat je dom kulture koji je pretvoren u logor”, navodi Ivančić.
Prema njegovim rečima, prozaični su razlozi zbog kojih su zločinci birali domove kulture da ih pretvore u mučilišta: njima su trebali veliki prostori, pa su isto tako koristili fabričke hale, na primer.
“U objektima domova kulture podražavale su se, za vrijeme mučenja i likvidacije žrtava, klasične kulturne priredbe. U domu kulture u Čelopeku su zatvorenike izvodili na binu i tamo bi ih mučili i kasnije likvidirali, tjerajući ih da igraju neku vrstu igrokaza. Ili u domu kulture u Pilici, gdje su neke od likvidacija izvedene tako da su puščane cijevi stavljene kroz otvor za kino-projektor pa su tako obavljena streljanja. Na neki način se radilo o dvostrukim umorstvima: likvidirali su žrtve, ali i raniju namjenu tih objekata. A na taj način se obavljao i jedan ritualni obračun sa samom nedavnom prošlošću”, kaže Viktor Ivančić.
On podseća da ispred vojnog kompleksa Lora u Splitu danas stoji spomenik 72. Bojni vojne policije, dakle jedinici koja je činila zločine u Lori i ocenjuje da je to već više od poricanja.
“To je već poruka da mi znamo šta se unutra događalo, ali smatramo da je to što se unutra događalo zapravo dobra stvar. Ista je stvar kod Trnopolja u blizini Prijedora, jer tamo je ispred doma kulture spomenik pripadnicima jedinice koja je delegirala krvnike u tom domu. To su drastični primjeri poricanja. Ali, poricanje je na svim ovim mjestima univerzalno, jer ni na jednom od ovih objekata, ukoliko se nalazi na teritoriju one nacije koja je delegirala krvnike ili logorske čuvare, nema nikakvog obilježja šta se unutra događalo“, priča Ivančić.
Muzealizacija poricanja: Najprisutnije je ono čega nema
Kao primer navodi fotografiju doma kulture na Palama, oko kojeg su stambene zgrade iz doba socijalizma pa celi prizor „nalikuje jednom zapravo nastanjenom amfiteatru“.
„Dakle, uz stalno prisustvo stanovništva, u centru trga se događa kontinuirana tortura. I to je ona poza koju svi imaju: svi sve znaju i svima je sve to potpuno nepoznato. Dakle, poricanje je u tom smislu apsolutno. Ili, recimo, u Muzeju revolucije u Jablanici kojem je početkom 2000. vraćena stara namjena – da komemorira slavnu Bitku na Neretvi, a nekoliko mjeseci je služio kao logor u kojem su, pak, Bošnjaci zatvarali Hrvate iz okolnih sela i maltretirali ih unutra. Onda je kroz jedan period istovremeno unutra bila izložba o ‘slavnom ratnom putu’ Četvrtog korpusa Armije BiH, da se otprilike stvori utisak da je riječ o jednom te istom ratu. Ali, ono što u samom muzeju upadljivo nedostaje je uloga samog muzeja u ratu, koji je u razdoblju od nekoliko mjeseci bio logor, odnosno zatvorenički centar. Drugim riječima, na djelu je jedna vrsta muzealizacije poricanja, gdje je najprisutnije ono čega nema. Vrlo je slično u Vitezu, ili u Rudom, gdje se u sklopu doma kulture nalazi Muzej Prve proleterske brigade. Danas je situacija takva da je taj muzej zguran na gornji kat, a u prizemlju, na donjem katu je velika soba posvećena mučenicima iz zadnjeg otadžbinskog rata, na čijem je ulazu velika slika Draže Mihailovića”, ispričao je Ivančić.
Prema njegovim rečima, na isti način će Srđan Dragojević pre desetak godina snimati film “Sveti Georgije ubiva aždahu” na području Omarske, rudarskog kompleksa kod Prijedora, koji je praktično čitav funkcionisao kao logor.
“Stvar postaje tim gora jer su se i umjetnik i njegova trupa branili na način da je to film koji se ni na koji način ne bavi tim logorom, da je to čak antiratni film. I to je sve, naravno, tačno. Ali, ako je normalno da se na mjestu bivšeg logora postavi filmski set, onda je normalno i da postoji logor. Jer, način na koji logor činimo normalnim je da se pravimo da on ne postoji. Mislim da je taj tip poricanja sveprisutan na ovim našim prostorima”, smatra Ivančić.
Kao ilustraciju, on navodi i dom kulture u Buzić Mahali, koje je mesto „na kraju sveta“. „Tamo je u stvari danas logor, jer tamo je proizvodni kožarski pogon, u kojem 100 žena radi pod nemogućim uslovima za stranog investitora. Pa onda, šta je Mital kupio u Omarskoj? Da li je kupio rudnik koji je ranije bio logor ili je kupio logor koji je ranije bio rudnik? Tu vidimo da međunarodni krupni kapital zapravo nema nikakav loš odnos prema logoru kao takvom. Rudnik je totalni logor, samo se radi o prelasku sa biznisa zločina na zločin biznisa. Tako da oportunizam kompanije Mital uzrokuje tu vrstu bešćutnosti“, kaže Viktor Ivančić.
On objašnjava da je namera autora bila da kroz knjigu „Iza sedam logora – Od zločina kulture do kulture zločina“ razbiju uvreženi, samorazumljivi pristup da su kultura i nasilje nešto što se međusobno pobija i isključuje.
„Na primjer, kada je u Hrvatskoj krenuo taj revizionistički val u pogledu Jasenovca, onda je prva mantra bila ona koju je akademik Nedeljko Mihanović, tadašnji predsednik Sabora, rekao: ’Da, ali oni su u Jasenovcu igrali ’Malu Florami’. A to mu je trebalo značiti da to i nije bio bog zna kakav logor, ako se u njemu igrala predstava. Naravno, akademik Mihanović je tu, između ostalog, i lagao. Ali, recimo i da nije lagao, on je polazio od namerno i tendenciozno pogrešne pretpostavke da bi se kultura i nasilje trebali međusobno isključivati. Pa i sve da se igrala ’Mala Florami’, onda bi to u svom ciničnom dodatku predstavljalo još veću torturu“, ističe Ivančić.
Prema njegovim rečima, “Andrićgrad” u Višegradu je najupečatljiviji primer nacionalističkog kiča na prostorima nekadašnje Jugoslavije.
“Banalnost tla neosporno je došla do punoga izražaja: na etnički očišćenome terenu niknula su impresivna i lažnom patinom impregnirana kulturna zdanja… ‘Ovo je moj najveći film’, rekao je na otvaranju Emir Kusturica i dodao kako se ujedno radi o ‘lekciji iz toga kako se čuva identitet i kako se jedan cijeli grad pretvara u kulturno dobro’”, napisao je Ivančić u knjizi.
Podsetimo, “Andrićgrad” je Kusturica svečano i u društvu Aleksandra Vučića i brojnih drugih šovinista otvorio na 100. godišnjicu početka Prvog svetskog rata, 28. juna 2014. godine, na “čuveni” Vidovdan. Višegrad je, inače, grad u kojem su tokom rata u Bosni i Hercegovini devedesetih godina počinjeni masovni i bestijalni zločini, uključujući i likvidacije Bošnjaka na čuvenoj ćupriji na Drini ili “živa lomača” u kući na Bikavcu, delu grada koji je nekada bio proslavljen pesmom, a koja se, dakle ta pesma “U lijepome starom gradu Višegradu”, u pristojnom društvu više niti peva niti se u kafani naručuje.
Ne radi se o negiranju ili poricanju, nego o opravdavanju zločina
Nemanja Stjepanović, kao jedan od najiskusnijih novinara-dokumentarista na jugoslovenskom prostoru, objašnjava da je mesta zatočenja bilo mnogo, mnogo više, a autori knjige su pokazali samo mali reprezentativni uzorak.
“Najviše ih je bilo u Bosni i Hercegovini, jer je ta država i najkrvavije stradala. Ta mesta zatočenja ne samo da su bili poligoni za svaku vrstu iživljavanja, ona svedoče o ‘maštovitosti’ dželata koja se razvijala u tim zatvorenim i izolovanim mestima. Oni su imali sve vreme sveta da smišljaju i da sprovode te svoje ludačke zamisli. U Bosni i Hercegovini ta mesta su bila deo sistema koji je imao tačno određenu svrhu. Na tim mestima su opštine u kojima se to dešavalo, ili cela područja, očišćena od stanovništva čiji je deo bio zatvoren u domovima kulture i drugim zatočeničkim objektima. Uzmimo za primer Zvornik. To je bukvalno kao mapa zla kada prolazite kolima kroz i oko Zvornika. Svako to mesto ujedno je toponim ili nekog zatočeničkog mesta ili nekog stratišta, poput srebreničkog genocida. Recimo, dom kulture u Pilici je i 1992. godine bio zatočenički objekat, i u julu 1995, kada su u njega dovedeni ljudi iz Srebrenice, koji su tu pobijeni i posle pokopani u masovnoj grobnici”, navodi Stjepanović.
On objašnjava da zločini koji su tamo bili počinjeni nisu bili usmereni samo na ljude koji su bili zatvoreni na tim mestima.
“Ne, oni su bili poruka svima drugima koji su odlučilida ostanu da žive na mestima gde pod novim uslovima nije predviđeno da žive – šta će im se desiti ako ne odu. Dakle, zatočenički centri su bili jedan veoma važan element progona stanovništva u svim delovima bivše Jugoslavije”, ističe Stjepanović.
On dodaje da na Kosovu nije bilo zatočeničkih centara u većem obimu, zato što je takva bila priroda zločina: proterivanje se dešavalo brzo, sad i odmah, a zločini su počinjeni tu i odmah, i ti zločini su bili poruka umesto mesta zatočenja.
“Mi stalno govorimo o tome da niko ništa nije znao, kako smo mi mogli da znamo, mi i danas ništa ne znamo… Međutim, najveći i posebno tamo gde su se najstrašniji zločini dešavali, sve je to raščišćeno, pre svega zahvaljujući Haškom tribunalu, koji je otrgao iz arhiva ovih država – doslovno oteo dokumente – doveo veliki broj svedoka, žrtava i direktnih počinilaca, i procesuirao te zločine. Dakle, mi o tome sve znamo, pa se nameće zaključak da se ne radi o negiranju ili poricanju zločina, nego o opravdavanju zločina. A spomenici jedinicama koje su te zločine počinili samo to još više potvrđuju”, upozorava Nemanja Stjepanović.
Prema njegovim rečima, ako su domovi kulture u socijalizmu služili za to da se ljudi odvoje od crkve i krčme, sada na tim mestima vidimo da se nalaze birtije, ili neke stvari koje su vrlo blizu birtije, poput stranačkih prostorija, ili kladionica, ili su naprosto devastirane ili porušene do temelja.
“Na primer, zgrade doma kulture u Čelopeku više nema, ona je porušena, iako je to bila prava kasapnica, iako su se u njoj dešavali neki od najteže zamislivih zločina u ratovima devedesetih, a sada je na tom mestu stambena zgrada, u kojoj su dole kafić, apoteka i kladionica, dakle sve što je jednom čoveku danas potrebno u Čelopeku”, primećuje Stjepanović.
Ako ne raščistimo s prošlošću, šoping centri će postati nova mučilišta
On smatra da i međunarodna zajednica svojim pristupom ide na ruku regionalnim nacionalističkim elitama, koje o nedavnoj prošlosti ne žele da otvaraju debatu.
“Vučić je ne tako davno imao predlog da se stavi moratorijum na priču o prošlosti u regionu, što je vrhunac licemerja. Ali, čini mi se da tu postoji jedna vrsta pakta između ovih naših elita i međunarodnih subjekata da se o tome ne govori. Međutim, ja sam ubeđen da mi nigde nećemo stići dok se te priče ne otvore, ma koliko bolne bile, i dok se to ne raščisti. U suprotnom, imaćemo neke nove sukobe i neke nove zatočeničke centre. Možda će ovi šoping centri postati to, jer svakako izgledaju kao mali alkatrazi, sa onim hodnicima i isparcelisanim lokalima. To je ono što nas nažalost čeka ako se prošlost ne raščisti. Ovako smo u stanju produženog ratnog stanja”, upozorava Nemanja Stjepanović.
Viktor Ivančićje siguran da je nemoguće na područjima na kojima su organizovani masovni zločini zasnovati život bez katarze.
„Mislim da je Nerzuk Ćurak jedanput najtočnije napisao: ona zajednica koja prva podigne spomenik vlastitoj krivnji, napraviće prvi korak za svoju emancipaciju. Dakle, jedino kroz tu vrstu katarze, da vi sami obilježite na bilo kojem od ovakvih mjesta i da kažete: ’Da, to smo mi počinili!’ Ali, dok se sistem ne promijeni, to neće biti moguće. Nažalost su ti nacionalistički režimi u svim zemljama praktički na snazi. Po mom mišljenju, oni su već uspjeli formirati neke vrste ciničnih zajednica, mi svi živimo u društvima koja su zapravo cinične zajednice. Ja kada čujem riječi individualizacija krivnje, ja dobijam ospice. Okej, hajde da idividualiziramo krivnju, ali i da govorimo o nekoj kolektivnoj, masovnoj odgovornosti, jer su svi znali – na primjer – da Lora popstoji. A Lora je postojala sedam godina, dakle i dvije godine poslije rata. A nas par koji smo u Splitu o tome govorili i pisali, tretirali su kao zadnju stoku. Taj gard je zadržan sa nekim drukčijim intenzitom, ali je zadržan i danas. Hrvatska je, na primjer, osudila Mirka Norca ali Hrvatska i dan-danas smatra da je Mirko Norac heroj. To radi cinična zajednica, to rade cinična društva, jer su svi ugurani u temeljnu priču o laži. I to se neće promijeniti sve dok mi ta govna ne srušimo i dok ne počnemo graditi društvo na drugoj osnovi, gdje nacionalizam neće biti početak i kraj“, siguran je Ivančić.
Dinko Gruhonjić (VOICE)
(Fotografije iz monografije „Iza sedam logora“, autor Hrvoje Polan)
