Depolitizacija sjećanja, manipulacija djece u obrazovanju, saučesništvo društva u selektivnom sjećanju i selektivnom zaboravu, onemogućavanje gradnje spomenika memorijalizacije za stradale i ubijene prepreke su suočavanja s prošlošću i ometanja procesa tranzicijske pravde. Između ostalih, to su zaključci učesnika online regionalnom skupu „Spomenici u kulturi sjećanja – svjedočanstvo vremena, mjesta sjećanja, mjesta prijepora“, u organizaciji Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije i Fondacije Fridrih Ebert.
„Što se u devedesetima dogodilo osim surovog rata?“, pita Aneta Vladimirov iz Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, dajući odgovor: „Društvo u jugoslovenskom političkom uređenju smo trampili za samostalne države“.
Takve okolnosti dovele su, smatra Vladimirov, do već upadljivog osiromašenja većine. „Naše su države desekularizirane, iako u ustavima može stajati drugačije, naši su sustavi obrazovanja i javnost kao takva prilagođeni onome što je zvanični narativ zemlje o kojoj se radi. Naravno, ovdje je užasno važno reći da hrvatski odnos prema ratu (1991-1995), uključujući teritorije Hrvatske i Bosne i Hercegovine, istovremeno je i pobjednički i viktimizirajući. To je, dakako, konfuzija koja se preliva u neke od najranjivijih sfera društvenosti, a jedna od tih sfera svakako je najvažnija – obrazovanje. Dakle, zaista su samo mrtvi dočekali kraj rata kojeg se pokušavamo sjećati“, rekla je Vladimirov na online panelu.
Prema njenim riječima, u prilog tome govori i primjer djece iz Gospića koja su 2019. godine proces obrazovanja i cjeloživotnog učenja počeli tako što su odvedeni na proslavu godišnjice vojne akcije „Medački džep“. Riječ je o vojnoj akciji koja je sprovedena u periodu od 9. do 17. septembra 1993. godine u okolini Gospića u predjelu po kome je dobila naziv akcija pripadnika Hrvatske vojske i Specijalne policije. U akciji okrutnog zlostavljanja, ubijanja i masakrairanja civila, paljenja kuća i privrednih objekata.ubijeno je 19 muškaraca, 17 žena i 52 uglavnom zarobljena srpska vojnika. Za zločin likvidacije civila osuđen je na 15 godina zatvora komandant Mirko Norac koji je nakon puštanja na slobodu u novembru 2011. godine u Gospiću dočekan kao da je heroj.
Zločinci kao heroji
Dragan Grozdanić, novinar zagrebačkih „Novosti“ 29. novembra 2017. godine u tekstu „Heroji, a ne zločinci“ piše da je zastupnica Mosta Strenja Linić, kao članica vladajuće koalicije u Hrvatskoj 2015. godine izjavila da je njoj Norac i danas autoritet, častan čovjek, da ga poštuje i respektuje za sve što napravio. „Norac je 2015. postao prokurist vlastite zaštitarske firme Noky Security, a posljednji put viđen je u javnosti na nedavnoj zagrebačkoj komemoraciji za generala Slobodana Praljka, koji je nakon izricanja pravomoćne haške presude popio otrov iz bočice, postavši (zasad) posljednji ultimativni junak mita o heroju, a ne zločincu“, napisao je Grozdanić.
Ko ima moć da komemorira?
U procesu trampljenja društva za državu – prema mišljenju Anete Vladimirov – dogodila se i depolitizacija sjećanja. „To lako utvrdite čitanjem programa stranaka, onih koje su tradicionalno definirane desno ili kao desni centar, ali i onih koje definiramo kroz centar i ljevicu. Dakle, sjećanje nije politički pitano i to je ona čuvena rečenica Povijest prepustimo povjesničarima. U svemu tome, povijest prestaje biti opće dobro. To je pitanje ilustrirano i na naslovnici ’Novosti’ (uz fotografiju spomenika jasenovačkim žrtvama, op.a) naslovom ’Ko memorira?’, tj. ko pamti, i ko komemorira tj. ko ima pravo na memoriju, i to je pitanje moći u bilo kom društvu“, zaključuje Aneta Vladimirov.
Prema mišljenju Borisa Pavelića, novinara Novog lista iz Rijeke, ključni problem hrvatskog suočavanja s prošlošću nije u Hrvatskoj nego u Bosni i Hercegovini. „Ozbiljan razgovor o memorijalizaciji rata u Hrvatskoj biće moguć kad bude uklonjen katolički križ sa brda Hum iznad Mostara. Drugi razgovor koji bi se mogao voditi je onaj koji je započet prije mjesec dana, kada je počela ozbiljnija vrsta institucionalnog razgovora o memorijalizaciji rata koju su pokrenuli koalicijski partneri Hrvatska demokratska zajednica i Samostalna demokratska srpska stranka nakon dvadeset pet, trideset godina“, rekao je Pavelić, ističući da je pažnja koju ova rasprava dobija u medijima veoma površna, nedovoljno nijansirana i promišljena.
Dinko Gruhonjić, novinar i docent na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu tvrdi da je uloga medija bila velika u izazivanju ratne atmosfere i da je samim tim logično da je uloga medija bitna i u kreiranju atmosfere stabilnog mira.
„Mi smo imali izvjesno iskustvo da snimamo dokumentarce u vezi sa ratovima u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, a u pokušaju da kroz promociju pozitivnih primjera ljudskosti iz tih ratova zapravo pokušamo da na taj način priđemo nekoj široj javnosti a na tragu onoga što smo radili u promociji primjera Srđana Aleksića i njegovog herojstva iz rata u Bosni i Hercegovini i njegove pogibije u ime tog čojstva. Ono što smo zapravo shvatili, iako je tada već bilo prošlo više od 20 godina od rata u Bosni i Hercegovini i više od 15 godina od rata na Kosovu, jest da takvi ljudi postoje u BiH, na Kosovu i u Srbiji ali da se ti ljudi plaše da govore, jer se atmosfera u tim društvima nije promijenila“, rekao je Gruhonjić.
Zbog prikazivanja filma „Albanke su naše sestre“ Nezavisno društvo novinara Vojvodine bilo je na meti ekstremista, srpskih fašista. Tokom prikazivanja filma u Mediacentru u Nišu, atmosfera je – prema riječima Dinka Gruhonjića – bila takva da se očekivalo samo kada će policija pustiti ekstremiste u prostoriju u kojoj je bila projekcija. „Ta promocija je otkazana jer nismo htjeli da pristanemo na demagogiju da smo bezbjedni jer nismo bili bezbjedni, a poslije toga nam se desilo da su naši navodni prijatelji, nevladine organizacije koje su nešto između organizacija i političkih partija, otkazali promociju filma koja je bila zakazana za sutra u drugom gradu u Srbiji. Još su nas ti ’prijatelji’ optužili da smo filmu dali provokativan naziv. To što živimo u društvu u kome je provokativan naziv filma ’Albanke su naše sestre’ ne govori o provokativnosti, nego o kretenizmu i primitivnom društvu u kome mi živimo“, rekao je Gruhonjić.
Društvo je ogrezlo u saučesništvu
Prema mišljenju Dinka Gruhonjića, činjenica da je ratni novinar televizije sa Pala, potom ministar informisanja u režimu Slobodana Miloševića danas predsjednik Republike Srbije, tek je sindrom kretenizma društva u kome živimo. „Problem koji je omogućio postojanje političkih lidera poput Aleksandra Vučića, Aleksandra Vulina, Ivice Dačića jest revizija koja je počela 2001. godine uvođenjem vjeronauke u laičke škole, poslije toga konsenzualnim donošenjem Ustava Srbije uz terciranje Demokratske stranke, Srpske radikalne stranke, notornog Vojislava Koštunica, G17+ i drugih. Ukoliko danas posmatramo situaciju iz Crne Gore, mi zaključujemo – da se ne zavaravamo – da je društvo u Srbiji ogrezlo u saučesništvu. Politički akteri i dio civilnog sektora rade neprestano na pokušaju da se minimizira šteta koju je Slobodan Milošević napravio u Srbiji i regionu devedesetih godina. To je jedan konsenzualni nacionalizam koji je – kao i svaki nacionalizam – banalan i vrlo zao. Nemam nikakvu iluziju da će sutra Đilas ili Jeremić – ako neko može da se nada nečemu dobrom od Vuka Jeremića – dovesti do neke promjene. Vučić je zapravo samo sindrom jednog oboljelog društva koje je uz to i prepuno kukavica“, zaključuje Gruhonjić.
„Situacija sa suočavanjem s prošlošću je užasna u celom regionu, ali mislim da Srbija u tome prednjači. To ne treba nikog da iznenađuje s obzirom na to ko je na vlasti prethodnih osam godina. Nama je alfa i omega ove zemlje čovek koji je svojevremeno govorio za jednog Srbina – sto Muslimana i koji je bio ministar informisanja u režimu Slobodana Miloševića“, rekla je Jelena Diković, novinarka beogradskog dnevnog lista „Danas“. Tokom online panela na temu „Spomenici u kulturi sjećanja“, Diković je upozorila da za novinare najbitniji treba da budu živi spomenici sjećanja. Spominjući primjere komemoracije zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ona navodi primjer odlaska Borisa Miloševića, potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske iz Samostalne demokratske srpske stranke, na obilježavanje godišnjice vojno-redarstvene akcije „Oluja“.
„Iz ugla Srbije, to je najgora stvar koju je Boris Milošević mogao da uradi srpskom narodu. Ni jedan jedini političar, čak ni iz opozicije, nije dao ni minimum podrške odlasku Borisa Miloševića u Knin. Naprotiv, od Vučića, pa nadole – da se prostije izrazim – svi su popljuvali to što je Milošević uradio. Time se ništa neće promeniti u odnosima Srbije i Hrvatske, ali meni je drago što se to dešava u Hrvatskoj jer o takvom nečemu samo mogu da sanjam u Srbiji. Jedino ako neko ne natera Vučića da se izvini, da napravi memorijal bilo kojim žrtvama a da nisu srpske“, kazala je Jelena Diković tokom panela, ističući da se godinama unazad već konstruktivno u medijima radi na poricanju zločina učinjenih sa srpske strane.
Selektivno sjećanje
„Manjinske zajednice u Bosni i Hercegovini nemaju mogućnosti niti im se daje za pravo da istraže svoje sjećanje na ratove devedesetih“, tvrdi Nedžad Novalić iz Centra za nenasilnu akciju Sarajevo. Prema njegovim riječima, samim dolaskom u bilo koji grad u BiH možemo doći do zaključka koja je zajednica većinska u bilo kom gradu. „Svaka većinska zajednica nametnula je svoj pogled na narativ i na ono što se dešavalo. One zajednice koje su zahvaljujući ratu i nasilju postale manjinske nemaju pravo na vlastito sjećanje jer u tim zajednicama lokalne vlasti ne dozvoljavaju podizanje spomenika, komemoracije ili neke druge vrste sjećanja na vlastito stradanje. Iako u BiH imamo mnogo spomenika koji komemorijaju ono što se dešavalo devedesetih, mi imamo mnogo neobilježenih mjesta stradanja uglavnom manjinskih zajednica“, rekao je Novalić. Prema mišljenju Novalića, čak i u onim mjestima koja su još uvijek multietnička koegzistiraju dva odvojena društva i dva odvojena javna prostora koja se međusobno ignorišu.
Specifičan proces zaborava ratnih zločina – prema riječima Branka Ćulibrka iz Centra za mlade Kvart – evidentan je u Prijedoru gdje postoje dvije struje sjećanja na ratna dešavanja. „Srpski narativ je definitivno dominantan i igra ulogu kreiranja sudara istorije i bacanja u zaborav strašnih i monstruoznih zločina koji su se desili u Prijedoru. Neriješena pitanja iz prošlosti određuju sadašnjost i budućnost. Od 2013. godine kroz društvenu borbu osvajanja javnog prostora želimo dati drugi karakter – naš cilj nije samo upiranje prstom, nego adresiranje problema i činjenica koje treba učiniti dostupnim široj javnosti i otvoriti prostor za diskusiju i dijalog. Nakon svih ovih godina, ne mislim da taj dijalog postoji, iako na privatnom planu postoji konsenzus, svi sa zadrškom govore o onom što se dešavalo“, tvrdi Ćulibrk.
U centru Prijedora, prema riječima Ćulibrka, dominantna je srpska spomenička kultura u gradu i van grada. Primjer paradoksa pristupa memorijalizaciji i kulturi sjećanja je logor Trnopolje, navodi Ćulibrk. „Pred logorom Trnopolje, mjestom zatočenja Bošnjaka i Hrvata, podignut je spomenik vojnicima Vojske Republike Srpske i spomen kuća koja je dobila značenje kulturnog doma kojim pada u zaborav ono što se dešavalo početkom devedesetih. Naš način čuvanja komemorativnog karaktera je održavanje Noći u Trnopolju, gdje govorimo o onome što se dešavalo, dovodeći u kontekst sadašnjice onog što sada živimo i što je posljedica. Neki događaji u svakodnevici podsjećaju na stradanja ljudi tokom perioda u kom su bili zarobljeni. Na taj način pružamo podršku inicijativama ‘Jer me se tiče’ i inicijativi roditelja za izgradnju spomenika ubijene djece Prijedora, grassrouts inicijativa koja je pokrenula otvaranje dijaloga i komunikaciju u svemu što se dešavalo devedesetih i prerasla u borbu za izgradnju memorijala“, rekao je Ćulibrk.
Ćulibrk smatra da je od 2013. godine, kada je otkrivena masovna grobnica Tomašica sa preko 650 posmrtnih ostataka, došlo do napretka u sprečavanju samog negiranja činjenice da je u Prijedoru ubijeno 3.176 civila, među kojima 102 djece. Sada smo već u toku pregovora o izgradnji memorijala i u narednom periodu treba odrediti tačnu lokaciju na kojoj će biti memorijal. Predloženo je sedam lokacija, a jedna od njih treba da bude izabrana za izgradnju memorijala za ubijenu djecu. Iako već postoji spomenička struktura za ubijenu djecu iz svih prethodnih ratova, postoji ideja da to bude spomenik za svu stradalu djecu 21. stoljeća. Samim tim, želi se skrenuti pažnja sa samog prostora Prijedora, tako da ćemo vidjeti u kom pravcu to treba da ide. Kad govorimo o procesu suočavanja i kreiranja narativa koji će biti jasan, dugi put je pred nama i treba da govorimo o prihvatanju svega što se desilo, da se prema tome odnosima s poštovanjem, i da se ovaj prostor učini boljim mjestom za život“, zaključuje Ćulibrk.
Ljupko Mišeljić (VOICE)
