Skip to main content

Vilmoš Zavarko: Novak Đoković kuglaških staza

20. jun 2022. Biografija
5 min čitanja

Od poslednjih 13 godina, 11 godina prvi na rang listi

Znam, sigurno će sad neko reći kako je naslov… pa, preteran (ali ne u značenju novosadskog slenga).

Da li je? Šta biste vi rekli za nekog ko je na prvom mestu svetske rang liste najboljih – već 11 godina, dakle skoro 600 nedelja?

I za koga kažu da je najbolji svih vremena. Greatest of all time (GOAT). Baš kao i Novak: istina, u očima mnogih, ne i statistički. Usto je vlasnik pojedinačnog nezvanično svetskog rekorda i zvaničnog timskog.

Sport kojim se bavi nije ni izbliza atraktivan kao tenis, nije toliko ni gledan (kad se uopšte prenosi), a zbog poraza „naših“, strasti nikada ne proključaju, ne čuju se psovke, ne lomi se kućni inventar.

O „našima“ se dabome piše kad donesu svetsku šampionsku titulu ali onda ubrzo padnu u zaborav. I tako biva – do sledeće titule. A nakupilo ih se, iako nijedna nije proslavljena na čuvenom beogradskom „balkonu“.

Kako Vilmoš Zavarko, Bečejac, a najbolji kuglaš na svetu (devet čunjeva), gleda na poređenje s Novakom?

„Naravno da mi prija kad me upoređuju sa najboljim teniserom na svetu“, napisao mi je u mejlu Vilmoš, „i to mi daje dodatni motiv da budem najbolji. Pa mi smo jedna mala zemlja ali smo sigurno najbolja kuglaška nacija u zadnjih 15 godina.“

Ovo potonje je notorna činjenica: uz Broja Jedan na svetskoj rang listi, imamo i reprezentaciju koja je ŠEST puta u ovom veku, i uvek sa Vilmošem u ekipi, bila svetski prvak – 2009, 2011, 2015, 2017, 2019. i 2021. godine.

Na tom poslednjem svetskom prvenstvu, održanom krajem oktobra u Poljskoj, Srbija je, osim šampionske titule, postigla i dva svetska rekorda. U pojedinačnoj konkurenciji, Vilmošev kolega iz reprezentacije, i komšija iz Bačkog Gradišta, Čongor Baranj oborio je 738 čunjeva, dok je reprezentacija Srbije (Robert Ernješi, Igor Kovačić, Vilmoš Zavarko, Radovan Vlajkov, Čongor Baranj i Adrijan Lončarević) oborila ukupno fascinantnih 4140 čunjeva.

„Taj rekord još dugo niko neće uspeti da obori“, objasnio mi je Mark Zakinszky, sportski novinar sa RTV-a koji pomno prati Vilmoševu karijeru.

A kad smo kod rekorda, ima ovaj naš Bečejac još jedan: oborio je najviše čunjeva ikada! To se dogodilo 8. februara 2020. kada je na meču italijanske A1 lige oborio 771 čunj iz 120 bacanja.

„Taj rezultat, nažalost, nije priznat kao svetski rekord, jer nije postignut na svetskom prvenstvu.“

Ali ostaje mu zato onaj rekord od 728 čunjeva, koji je postigao na Svetskom šampionatu 2009. za mlađe od 23 godine (U23).

U kuglanju se sve vrti oko broja oborenih čunjeva, a poslednju deceniju očito i oko nepriskosnovenog Vilmoša Zavarka. Otuda, i nije čudno što je autor jedne sportske monografije za biografiju Vilmoševog kolege Milana Jovetića izabrao naslov „Za čunj ispred Zavarka“.

Vilmoš potiče iz malog mesta, no na njegov sportski put uticali su drugačiji faktori nego u slučaju pomenutog Jovetića ili legendarnog Jovana Ćalića. Obojica rođeni u Kljajićevu, kod Sombora (iz tog je grada, inače, Petar Arambašić, koji je od 2001. do 2004. bio prvo potpredsednik, a potom i predsednik Svetske kuglaške federacije!), pričali su kasnije, nisu u svom mestu imali previše izbora kad je trebalo da se odluče kojim bi se sportom bavili – fudbal, rukomet i kuglanje. 

„Kuglanjem sam počeo da se bavim zbog roditelja, jer su se oni bavili time i uvek su me vodili sa sobom na treninge i utakmice, i tako sam zavoleo ovaj sport. To kad jednom zavoliš, kao što sam ja zavoleo, i kad postaviš sebi ciljeve, onda sve radiš da bi ispunio svoje snove. U početku je bilo teško jer su sve moji roditelji finansirali a nismo imali dobre uslove u Bečeju, jer u to vreme su počeli da prave moderne kuglane sa pločama, i morao sam zbog toga često da putujem u Kanjižu, gde su već imali modernu kuglanu.“

Od 2005. kada je stupio na svetsku takmičarsku scenu, Vilmoš je kući doneo više od 40 medalja, osvojenih u juniorskim i seniorskim konkurencijama: od toga 29 zlatnih, uključujući i dve koje je osvojio na Svetskom pojedinačnom šampionatu, koje je krajem maja ove odine održano u Estoniji.

Time je samo potvrdio svoj status u svetskom kuglaškom sportu.

„Od poslednjih 13 godina, 11 godina sam prvi na rang listi. Posle pandemije koronavirusa obrisali su svetsku rang listu igrača, tako da sam nekih 10 meseci zauzimao 9. mesto na listi, ali sad sam uspeo da se vratim na prvo mesto.“

Za sport koji ne privlači veliku pažnju javnosti, ali redovno ima dobre „žetve“ na svetskim takmičenjima, iznenađuje što je država spremna na ulaganja u reprezentaciju, ne toliko i u klupsko takmičenje.

Možda ne dobijaju pažnju posle svetskih titula, poput nekih drugih sportista, kojima je izgleda ekskluzivno namenjen „balkon“ beogradske Skupštine grada, ali su zato nakon titule u Poljskoj 2021. imali prijem kod predsednika Srbije Aleksandra Vučića i potom, što ih je sve iznenadilo, minutažu na raznim televizijama

„Što se tiče reprezentacije, moram da kažem da imamo jako dobre uslove za trening, država nam pomaže dosta, i godišnje imamo po nekoliko perioda za pripreme, što nam sigurno pomaže da donosimo dobre rezultate.“

Raduje ga što oduvek imamo talentovanu decu i što se svake godine organizuju kuglaški kampovi, kakve je i sam prolazio i koje, kad god je u Srbiji, trudi se da poseti.

„Nemam informacija o tome koliko država pomaže klubovima, ali znam da se ne ulaže koliko u inostranstvu, što je i razlog zbog kojeg svi članovi reprezentacije igraju u inostranim klubovima. Ja sam u KK Neumarkt – Imperial Life (Italija) od 2019. godine (pre toga tri godine igrao je u mađarskom Kozlogu i čitavu deceniju u slovačkom klubu Sport Železarna iz Podbrezove – op.a), imam veoma dobre uslove za trening i, da, mogu da živim od kuglanja. Trenutno sam na pauzi do 25. jula, a posle krećem da se pripremam za nacionalnu ligu i za Svetski kup, što znači da ću nedeljno četiri puta trenirati u kuglani, a uz to i rad na fizičkoj kondiciji, vožnja bicikla i trčanje.“ 

Sa svim medaljama, titulama, pojedinačnim i ekipnim, rekordima i top-pozicijama na rang listama, želje ipak i dalje postoje. Jedna je ujedno i zajednička, čitave reprezentacije. I prilično je skromna.

„Imamo želju da se, dok imamo ovako dobru ekipu, održi ekipno svetsko prvenstvo ovde, pred domaćom publikom“.

Jovan Ćalić bio je član reprezentacije na jedinom svetskom prvenstvu na kojem Srbija nije uzela zlato (uzela je bronzu), 2013. u Mađarskoj, i imao je tada 51 godinu. Pitam na kraju mejl-intervjua Vilmoša Zavarka, koji ima 34 godine – do kada on planira da se bavi kuglanjem?

„Pa, ne znam dokle, bitno je da budem zdrav, da se osećam dobro i da budem motivisan. Kada toga ne bude, onda ću se penzionisati.“

Rođen je 14. marta 1988. u Bečeju. U pravom smislu te reči izdanak je kuglaške porodice – uz roditelje, koji su se, prema rečima Marka Zakinskog, do pre nekoliko godina aktivno bavili kuglanjem („Mama je bila nešto uspešnija od tate“), ima i brata Čabu, koji je povremeni član seniorske reprezentacije i redovni svih mlađih kategorija.

Denis Kolundžija (VOICE, foto: Mark Zakinszky)