Skip to main content

Darko Šper: Država ne želi da se obračuna sa neofašizmom

13. dec 2022. Analitički članci
9 min čitanja

"Sve je to jedna velika predstava u kojoj se dozvoljava likovanje neonacista"

Autori

Petar Alimpijević i Vanja Velisavljev

„Kada su oni prekinuli tribinu, iste noći sam počeo da se bavim ovom temom“, kaže dugogodišnji novinar i antifašista Darko Šper. Skoro 20 godina antifašizam je neiscrpna tema o kojoj govori, piše i snima dokumentarne filmove.

Kako kaže, važno mu je da sve što radi ima nekog smisla i velikog odjeka. O tome svedoče i brojne nagrade kojima se može pohvaliti, među kojima je i, možda najveća u nizu, Nagrada Evropske unije za istraživačko novinarstvo koju je dobio 2015. godine za seriju tekstova o procesuiranju neonacista u Srbiji, objavljenih na portalu Vojvođanskog istraživačko-analitičkog centra (VOICE).

O tome zašto misli da je pravo vreme za razgovor o antifašizmu – uvek, Darko Šper kaže da je glavni razlog taj što u Srbiji već decenijama buja nacionalizam, a javni dijalog ne postoji.

„Danas je dijaloga sve manje. Kada se reaguje, reaguje se agresivno i to odmah podrazumeva i fizičko obračunavanje. Društvo nije spremno da priča o ovim temama. Kao novinar sa dugogodišnjim radom iza sebe, uvek ističem da novi dijalog treba da se pokrene, ali je danas sve prilično zatvoreno i fali mogućnosti za njegovo pokretanje. Koristim svaku mogućnost i svaki poziv. Novinar sam i posao mi je da svojim radom ukazujm na nepravilnosti u društvu.“

Ko su danas protagonosti fašističkih ideja?

To su trenutno uglavnom zaluđeni klinci.

Ima li mladih u redovima antifašista?

Tu imamo i starije generacije koje su se protiv fašizma izborile, a imamo i njihove naslednike koji su svesni tradicije. Na antifašističkim skupovima ima i onih od 70 i onih od 20 godina.

Imate dugogodišnje iskustvo kao istraživački novinar koji se kroz svoj rad bavio neofašističkim organizacijama. Kako smo došli do toga da fašizam i fašističke grupacije budu predmet istraživačkog novinarstva?

Moramo se vratiti na događaj iz 2005. kada je na Filozofskom fakultetu organizovana tribina sa osvrtom na Kristalnu noć, na koju je upala grupa ekstremnih desničara…Nakon toga se 2007. godine desio drugi incident koji je bio opasniji jer se desio na otvorenom. Bilo je sedam hiljada građana na ulici koje su neofašisti zasuli kamenicama. Kada su ih priveli, sačekali su da prođe neko vreme i pustili…Šta je tu poruka? Poruka je da takvo ponašanje neće biti kažnjivo i da u Srbiji sve može da se radi. Zato smo i došli do današnjeg dana kada imamo najveće skupove podrške Rusiji u Srbiji, a ne u Hrvatskoj, u Bosni ili Crnoj Gori. Da je nekome stalo da se ovakve situacije ne dešavaju, ne bi dozvolio ovakvo ponašanje i zabranio bi te skupove. I ne bi postojala televizija Happy, koja promoviše te opasne narative.
Ne mogu da ne spomenem i sport. Na ovogodišnjem Svetskom prvenstvu u fudbalu videli smo fizički sukob naših igrača i protivničkog tima zbog nacionalne pripadnosti. Drugi se grle i teše, navijači zajedno navijaju… Ako nam takva uloga odgovara, da mi uvek budemo „žrtve“, a da su uvek drugi krivi, nema nam spasa!
Kada je krizno vreme, kada se pojavljuju pandemije, ratovi ili inflacije, bujaju i ideje u kojima su krv i nacija bitnije od onoga kako ćemo se grejati i šta ćemo jesti, te je normalno da raste popularnost desničarskih grupa. I to nije samo kod nas, primer tome je i Nemačka. Ono što je razlika, međutim, jeste da ozbiljnije države imaju i ozbiljnije represivne mere. Zato ćemo mi ostati sami sa sobom, a okruženi zemljama u kojima građani imaju pravo da budu drugačiji i drugačije misle, za razliku od naših građana kojima se nameće jednoumlje.

Tokom svoje karijere ste kroz različite medijske žanrove prikazivali kako izgleda neofašistička scena u Novom Sadu, odnosno u Vojvodini. U jednom trenutku izabrali ste dokumentarni film, što će se kasnije kroz reakcije i nagrade ispostaviti kao dobar potez. Zašto baš film?

Filmovi su dobra prilika da se ispriča ono što ne može da stane u novinarski članak, a smatrao sam da postoji mnogo toga što treba da se ispriča na ovu temu. Imao sam sreću da sam na RTV-u u jednom periodu imao podršku uredništva i potpunu slobodu da se bavim temom ekstremizma.
Raditi na dokumentarnom filmu znači nekoliko meseci biti odsutan sa redovnih aktivnosti i raditi samo na tome. Kako se tema produbljivala, tako sam s vremena na vreme objavljivao novi dokumentarni film. O samim događajima u gradu, sudskim postupcima, posledicama… Bilo mi je važno da predstavim ljude iz neonacističkih, formalnih ili neformalnih organizacija i da kažem kakvi su oni, gde borave, šta ih interesuje, gde rade, da li su i ranije bili skloni pravljenju incidenata i na samom kraju – da li su društveno opasni u organizacijama i preduzećima u kojima su zaposleni. Trebalo je približiti ovu priču građanima, jer su ovakvi ljudi deo društva, neki od njih su bili i prosvetni radnici, a neki su čak završili i Bogosloviju. A ponašanje koje su oni propagirali nije bio samo dečački nestašluk, već ideologija zla koja ima duboke korene.

Danas, kada se na Guglu ukuca „antifašizam“ i „RTV“ i naprednom pretragom zatraže rezultati, pretraživač ih izbaci samo pet u periodu od 1. januara 2020. godine do današnjeg datuma. Koliko vas to iznenađuje?

Ovakvi rezultati govore da je građanski aktivizam, a antifašizam je u skorije vreme kod nas tek građanski aktivizam, tema koju RTV ne prati. RTV nema programski interes da ode na protest građana za izgradnju spomenika takozvanim nevinim žrtvama u Novom Sadu ili da poseti događaj koji se organizuje na datume važne za antifašiste. RTV sa ovakvih događaja ne izveštava, a ako se nešto i objavi, to su uglavnom agencijske vesti.
Danas je uređivačka politika RTV-a drugačija i ono što je ovaj javni servis nekada omogućavao, danas ne postoji. RTV se danas samo zove javni medijski servis. Nekad se trudio da to i bude.

U kojoj meri i na koje sve načine mediji utiču na poimanje značaja antifašizma u društvu?

Danas je uređivačka politika medija pod velikim uticajem političara. Malo je slobodnih medija koji su opstali ili koji su nastali u međuvremenu – najčešće neki novi specijalizovani portali i po koja televizija – koji govore o antifašizmu, iako to jeste javni interes.

U jednom trenutku neko je rekao da su četnici in, a da su antifašisti nešto što je ekstremna ideologija. A antifašizam nije ideologija, to je reakcija i stanje svesti. Nekada je antifašizam podrazumevao oružanu odbranu, a danas kada ovakve opasnosti nadam se više nema, mi i dalje moramo govoriti o potencijalnim opasnostima koje neofašizam donosi sa sobom. Fašizam je najgora ideologija protiv koje se moramo boriti i uvek treba upozoravati na segmente u istoriji kada je fašizam ostavio najmračnije tragove za sobom.
Ako govorimo o hijerarhiji i kreiranju mišljenja, onda bi se išlo po sledećem redu: porodica, društvo, pa mediji. Deca u školi nemaju ni blizu dovoljno informacija koje smo mi, mislim na moju generaciju, imali kada smo pohađali osnovne i srednje škole i kada je istorija bio predmet u kom su se mogle dobiti sve neophodne informacije koje su pomogle u formiranju ličnosti. Danas učenici moraju da se potrude da prošire svoje znanje, a ako im porodica to ne omogući, to se očekuje od medija. Međutim, ni mediji ne daju ovakvo znanje i zbog toga ne čudi što često imamo situacije u kojima 2000 fašista izađe na ulice da podrži Rusiju pri napadu na Ukrajinu, ili u kojima pola Beograda bude polupano jer postoji netrpeljivost prema LGBT zajednici. Što vreme bude više odmicalo, ovakve situacije će se sve više ponavljati. Fašističke grupe najviše animiraju omladinu koja ispravne informacije i znanje ne dobija ni iz porodice, ni iz škole, ni iz medija, ni iz društva uopšte. Oni u ovakvim organizacijama ne misle svojom glavom, već su tu da rade ono što im neki vođa kaže.

S tim u vezi, kako ocenjujete odnos društva i medija prema antifašističkoj tradiciji? Koliko je od te „tradicije“ danas ostalo – šta nam u tom pogledu govori primer odluke o podizanju spornog spomenika civilnim žrtvama u Novom Sadu, s obzirom na to da su se na tom spisku „žrtava“ našli i neki koji su dokazani ratni zločinci ili saradnici okupatora iz perioda Drugog svetskog rata?

Da je RTV napravila specijalnu emisiju od pola sata-sat i da je sve lepo objasnila građanima i dala potpune informacije ko su nevine žrtve, a ko su oni koji su „zalutali“ na spisku, građanima bi bilo jasno. U tome je uloga medija. Treba svima da bude jasno da su pod tom ideologijom u Noovm Sadu cele porodice stradale samo zato što su bili Srbi, Jevreji ili Romi.
Postoje arihivi u kojima su dostupne informacije, kao i biblioteke koje građani mogu posetiti, ali je uloga medija danas velika utoliko jer su lako dostupni. Postoje odlični specijalizovani portali za ovu temu, ali se i vrlo lako može otići i na one portale koje neguju desničarske organizacije. Na takvim portalima one objavljuju informacije koje nisu tačne, a koje se mogu lako proveriti iz različitih izvora, samo ako vas zanima. A ja to očekujem od građana. Očekujem od svakog pojedinca, i od takve pretpostavke i polazim, da ako ga nešto interesuje mora se obavezno tom tematikom dublje pozabaviti i istražiti više izvora ne bi li dobio pravu sliku. Postoje dobri istoričari u ovoj zemlji i u regionu koji istupaju u javnost i koji su izuzetni u svom poslu i koji otvoreno govore o dođajima koji su se dešavali na našem području.
Građani se zbog ovog spomenika okupljaju na protestima i ono što me raduje jeste da ne vidim da se on podiže. Mislim da spomenik na kraju neće ni biti postavljen, a ako i bude, trajaće manje od jednog dana.

Već smo u razgovoru spomenuli fašizam u kontekstu Rusije i napada na Ukrajinu. U Novom Sadu i drugom delovima Srbije su organizovani masovni skupovi podrške Putinu i ruskoj invaziji, a učesnici su na tim skupovima isticali slovo „Z“, koje je u međunarodnoj javnosti prepoznato kao simbol agresije. Da li te iznenađuje ne samo činjenica da u toj podršci prednjače ekstremističke desničarske organizacije, već da oko njih postoje i široki društveni i politički konsenzus?

Danas imamo različite Telegram i slične grupe na društvenim mrežama koje u velikoj meri prate i podržavaju rusku agresiju na Ukrajinu. Ove grupe su međusobno umrežene, ali niko sa sigurnošću ne može da tvrdi da su one povezane sa vlastima u Srbiji. Istina je da vlast ima dosta kontakata sa ruskim bezbednosnim službama i ruskim političarima, a često možemo da vidimo i njihove bilateralne susrete. Grupe na mrežama su tu upravo sa ovim ciljem: da služe ruskoj propagandi. A postoje i ruske paravojne i desničarske grupe koje informacije serviraju, pa ih onda grupe u Srbiji prenose i međusobno dele. Kroz međusobno deljenje informacija i umrežavanja stvara se shema ruske propagande koja je veoma glasna u našoj zemlji.
Dezinformacije uvek treba demantovati i ukazivati na njih. Filteri su na društvenim mrežama loši, mogu da se isfiltriraju neke informacije ili da se suspenduju neki nalozi, ali se oni teže otkrivaju ako su deo polu ili u potpunosti zatvorenih društvenih mreža, odnosno grupa i konverzacija za koje treba nekakav kod. Antifažizmu ne treba kod, on nije zabranjen i ne treba da se skriva. U Novom Sadu je antifašista uvek bilo dovoljno, i nikada nisu bili nadjačani! Građani u ovom gradu, a i šire, vrlo jasno daju do znanja da fašističke ideje neće proći. Mi živimo u zemlji koja je pobedila fašizam i to nikada ne sme da se zaboravi.

Spomenuli ste događaje iz 2000-ih. Jedan od njih je i nasilni upad dvadesetak pripadnika neregistrovane neofašističke organizacije Nacionalni stroj na Filozofski fakultet. Da li uočavate sličnosti između ove organizacije sa nekim današnjim „legalnim“ organizacijama ili čak političkim strankama koje promovišu fašističke ideje i narative mržnje prema drugačijima?

Ideologija i ciljevi su im isti. Protiv su LGBT populacije, antivakseri su, na strani su ruske invazije, za dominaciju bele rase…Srbovanje je otišlo dođavola! Mi smo zaostalo društvo u svakom pogledu, društvo koje ima iracionalne strahove poput popisa stanovništva i toga ko će nam doći u kuću i koja će nam pitanja postaviti.
Strah je u našem društvu konstantan. Kada nismo sigurni u nešto, lako prihvatamo sve teorije zavere i otvoreno ih propagiramo. Imamo i političke partije, u skupštini i van nje, koje se zasnivaju na teorijama zavere. Imamo i one koje se zasnivaju na teoriji krvi i tla, a ušle su u skupštinu. Politička partija Zavetnici je više puta upala na događaje u čijoj sam organizaciji i ja sam učestvovao, samo zato što im se nije dopao naslov filma ili tema kojom sam se bavio. Ne znam kakva su očekivanja ljudi od te partije, šta bi oni ikada mogli da im pruže, a da to bude društveno prihvatljivo? Ili Dveri.
Što se samog Nacionalnog stroja tiče, ovaj slučaj mi je u karijeri bio veoma značajan i interesantan jer prikazuje primer kako su ljudi sa margine pokušali da se stave u centar pažnje. Tako su se i ponašali dok država nije pokazala represiju i uhapsila ih. To je bilo prikazano kao udarna vest na RTS-u, u kojoj se jasno videla policija obučena u uniforme i naoružana „do zuba“. Tada se videlo kako država želi da pokaže društvu kako izgleda kada sve institucije funkcionišu – uspeli su u tome da od „mangupa“ naprave „budale“, što oni i jesu. Neki od ovih neofašista su se našli potom u zatvoru, neki su bežali po svetu ili se skrivali. A onda je država počela da razvodnjava sudski postupak, na čak 12 godina, i pokazala da zapravo ne želi da postupa kako treba.

Kakvu poruku država u tom trenutku šalje?

Nacionalni stroj je zabranjen, zabranjen je i Obraz (nakon incidentan na Paradi ponosa 2010. godine), ali se desilo da, zbog razvodnjavanja postupaka i kasnijeg nereagovanja države, počinju ponovo da se organizuju tribine neonacista i da oni čak dolaze i iz drugih zemalja. Država nije reagovala. Nacionalni stroj se reformisao i postao Nacionalni srpski front koji je otvorio kancelariju u Beogradu. Iako je kada je presuda donesena naglašeno da svako novo reformisanje ovakvih organizacija može biti okidač da se ponovo pokrene postupak i da se i nove organizacije zabrane.
Tokom svoje karije prisustvovao sam događajima da policija glumi tampon zonu između neonacista i antifašista na skupovima. Dozvolili su neonacistima da se slikaju sa svojim obeležjima, a kao argument na pitanje zašto, rekli su da niko od građana nije prijavio da im neko obeležje, gest ili pesma smeta. Svima je jasno da je to jedna velika predstava i da policija dozvoljava likovanje neonacista.

Da li mislite da je u pitanju nemarnost ili je sve to vrlo promišljen postupak?

Sve je namerno.

Kako pratiti trend osnivanja novih i reformisanja starih organizacija ovog tipa? Čija je odgovornost njihovo mapiranje?

Mapiranje nacizma i fašizma u Srbiji uradilo je Ministarstvo unutrašnjih poslova u periodu od 2007. do 2009. Onda je tužilaštvo podnelo zahtev Ustavnom sudu za preispitivanje Nacionalnog stroja, Obraza i nekih drugih organizacija, a interesantno je da se država time bavila na inicijativu Skupštine Vojvodine.
Trenutno, recimo, da neko sedi i pomno prati televiziju Happy svakog dana, uočio bi u njenom programu elemente ekstremizma, netrpeljivosti i neonacizma. Ova televizija isključivo takve goste poziva u svoje emisije. Neko to dozvoljava. A REM bi trebalo da to zabrani.

Petar Alimpijević i Vanja Velisavljev (VOICE)