Skip to main content

Seksualni rad u Srbiji: Kazne i nasilje za žene, muškarcima klijentima se uz mito oprašta

26. okt 2019. Analitički članci
8 min čitanja

Autor

Marija Grbić je diplomirala novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu 2018. godine kao najbolji student generacije Odseka za medijske studije. Trenutno studira master studija komunikologije na istom fakultetu. U dosadašnjoj profesionalnoj karijeri radila je za Radio 021, Novosadski reporter i Novu ekonomiju. Na festivalu "On the record" 2017. godine osvojila je nagradu za radijski prilog "Surogat materinstvo", dok je iste godine dobila nagradu i za radijsku reportažu o nomadskom životu Roma "Sa šatorima pokraj srećnih puteva" na festivalu Interfer. Dobitnica je specijalne nagrade Univerziteta u Novom Sadu za rad "Branislav Nušić - paradigma vrednog žurnaliste i kulturnog radnika".
„Seksualnim radom se bavim 12 godina kada me je u posao uveo dečko. Probleme mi stvaraju policija i druge devojke. Ali ne želim više da pričam o tome. Moram da idem da zaradim za kiriju“. Ispričala nam je S. sa kojom smo razgovarali u blizini Kaćke petlje. Ovoga puta bila je sama, jer je, kaže, koleginica u zatvoru. Suprotno stereotipnim predstavama o seksualnim radnicama, S. nije imala mrežaste čarape, mini suknjicu, niti štikle. Njen izgled te večeri pre bi mogao da se svrsta u „sportski“. Kada kaže da su joj problemi koleginice i policija, to objašnjava ovako: „Druge devojke pristaju na rad za jeftine pare i to spušta i drugima cenu. Policija me često zatvara, a pre toga izlupa nekoliko šamara“.
„Svaki put kad me lupi, boli me celo telo, zubi ispadaju“ „ Kaže (policajac) da sam ružna, prljava, da ne razume da neko može da ima seks sa mnom. A neke njegove kolege rado mi se javljaju za seks. Nekad plate, a nekad ne. On ima tešku ruku. Svaki put kad me lupi, boli me celo telo, zubi ispadaju. Prošle nedelje mi je neki čovek ukrao torbu. Ja to kažem panduru, a on meni: tako ti i treba. Pa me opet izudara. Nisam ga nikad prijavila. Jednu ženu koja je rekla da će ga prijaviti toliko je izudarao da i danas ide na štakama“. Ovo su reči jedne seksualne radnice navedene u knjizi isposvesti seksualnih radnica „Seksualni rad u Srbiji“ koju je 2017. godine objavilo novosadsko udruženje Prevent.
U Srbiji je seksualni rad prekršaj po Zakonu o javnom redu i miru i po slovu tog zakona kažnjavaju se oni koji pružaju usluge, korisnici usluga i oni koji ustupaju prostorije. Poslednje izmene ovog zakona iz 2016. godine povećale su zatvorsku kaznu sa 30 na 60 dana, dok se novčana kazna kreće od 50.000 do 150.000 dinara. U svetu postoje različiti modeli kaznene politike – kažnjavanje samo onih koje pružaju usluge, samo onih koji su korisnici, kažnjavanje i jednih i drugih, ali postoje i zemlje u kojima seksualni rad nije kažnjiv. Organizacije koje imaju višegodišnje iskustvo u radu sa seksualnim radnicama, kažu da je postojeća kaznena politika „mrtvo slovo na papiru“, jer iako zakon propisuje kažnjavanje svih aktera, u praksi se kažnjavaju samo pružaoci usluga. Ovo potvrđuje i istraživanje ženske nevladine organizacije Autonomni ženski centar o sudskoj i policijskoj praksi postupanja prema seksualnim radnicama koje je sprovedeno 2016. godine. Ono je obuhvatilo šest sudova u kojima su donete prvostepene presude u slučajevima tzv. „ulične prostitucije“. Tada je doneto 79 presuda za seksualne radnice, a 17 za muškarc koji su koristili njihove usluge. Slična situacija bila je i 2017. godine i prema još neobjavljenim, preliminarnim rezultatima pomenute organizacije, bilo je 70 presuda za pružaoce usluga, a 19 za korisnike. „Ako imamo određeni broj seksualnih radnica koje su zatečene u prostituciji, kako to propisuje postojeći zakon, onda bi bilo logično da je jednak broj osoba muškog pola koji su zajedno sa njima zatečeni u tom prekršaju“, kaže za Autonomiju Nebojša Đurasović iz novosadskog udruženja koje se bavi marginalizovanom populacijom „Prevent“.
Nebojša Đurasović (Foto: DW)
On dodaje da seksualne radnice uglavnom ne koriste mogućnost novčane kazne, jer kako se jedan dan zatvora zamenjuje sa 1.000 dinara, ne mogu da plate 60.000. Sa druge strane, klijenti, podmićivanjem policajaca, prolaze nekažnjeno, kaže Đurasović. Prema istraživanju Autonomnog ženskog centra, prosečna cena seksualne usluge tzv. ulične seksualne radnice 2016. godine bila je 1.500 dinara, a najmanja 500 dinara. Osim selektivne primene zakona, ova ženska nevladina organizacija ukazuje i na još jednu nepravilnost. Naime, prema preliminarnim rezultatima za 2017. godinu u 52 odsto osuđujućih presuda „ne postoje eksplicitni navodi da je do dela odavanje prostituciji došlo“. Ovo se odnosi na praksu hapšenja žena koje stoje na „sumnjivim“ mestima, poseduju kondome ili su uhvaćene u pregovorima sa klijentima, ali ne i u izvršenju dela. Da li je moguća legalizacija seksualnog rada u Srbiji? Sagovornici Autonomije kažu da postojeće zakonsko rešenje kojim se kažnjavaju seksualne radnice nije dobro i zbog toga što onemogućava ispunjenje nekih ljudskih prava. U tom smislu, postavlja se pitanje da li bi se u Srbiji mogao primeniti neki liberalniji model kao što su dekriminalizacija i legalizacija. Đurasović kaže da se najbolje pokazalo iskustvo zemalja u kojima se seksualne radnice ne kažnjavaju. Ako bi se uveo model dekriminalizacije, seksualne radnice bi, bez bojazni od kazne, mogle da prijave nasilje od strane makroa i klijenata. „To znači da kada trpe nasilje, mogu da se obrate policiji, centru za socijalni rad, da znaju da zbog toga neće trpeti nikakve posledice. Da mogu da zadrže svoju decu, da ih niko ne zaustavlja i maltertira, da mogu da prijave makroa koji ih reketira. Najbolje se pokazao novozelandski model koji je dekriminalizacija u pravom smislu te reči. Sve drugo se pokazalo ili da ne funkcioniše ili da se izbegava zakon“, rekao je Đurasović. Pored dekriminalizacije, model koji se primenjuje u nekim zemljama zapadne Evrope je legalizacija. Ona podrazumeva stavljanje seksualnog rada u legalne tokove u kojima akteri imaju zagarantovana prava, ali i obaveze. Obaveze se pre svega odnose na plaćanje poreza državi i obavezne ginekološke preglede. Đurasović smatra da legalizacija ne bi bila primenjiva jer bi se izbegavalo plaćanje poreza i u tom slučaju bi svakako postojalo crno tržište. Dugogodišnje iskustvo u radu sa seksualnim radnicama u Novom Sadu i Subotici ima i Darko Lazarević iz novosadskog ogranka organizacije za borbu protiv side „Jazas“. On kaže da ta organizacija nema jedinsten stav po pitanju uređenja seksualnog rada, ali da je on protiv postojećeg zakonskog rešenja jer se selektivno primenjuje i zbog kršenja ljudskih prava. Smatra da seksualni rad treba legalizovati, ali uz model koji bi zadovoljio sve aktere. Posebno ističe korist države od ubiranja poreza, ali se postavlja pitanje koji bi poreski sistem bio najbolji. „Da li će to biti paušalni porez, a onda će svi verovatno biti zadovoljni. Jer ako imate porez prema dobiti, da li će u tom slučaju seksualna radnica iz visoke prostitucije da prijavljuju svoj porez. Njena dobit je oko 7.000 evra, znači onda ona treba da plati 3.000 porez, a to se neće desiti nikada. Ali ako je paušalac, možda će platiti. Ali onda država može da kaže zašto da bude paušalac kad zarađuje mnogo. To su pitanja koja treba rešiti“, kaže Lazarević. Kada govori o zadovoljenju svih aktera, on misli i na različite oblike seksualnog rada – od uličnog do elitnog. U tom smislu, smatra da bi seksualnim radnicama na ulici odgovarala legalizacija kako bi imale određena prava, ali da bi se tzv. elitne seksualne radnice verovatno bunile upravo zbog plaćanja poreza. Država nesenzibilna za prava svih svojih građana Postavlja se pitanje da li postoje pravne prepreke za liberalizaciju seksualnog rada u Srbiji. Advokatica Milena Vasić iz Komiteta pravnika za ljudska prava (YUCOM) kaže da prema Ustavu Srbije ne postoje prepreke da se uvede dekriminalizacija ili legalizacija seksualnog rada. Ipak, smatra da država pre svega treba ispravnom socijalnom politikom da pomogne seksualnim radnicama i da stvori preduslove za drugačiji život.
Milena Vasić (Foto: Medija Centar Beograd)
„Mana dekriminalizcije ogleda se pre svega u tome što se dekriminalizacijom na izvestan način podržava bavljenje prostitucijom i eksploatacija ženskog tela u nedostatku aktivne socijalne politike koja bi pomogla ovim ženama da izađu iz kruga nasilja. Moramo uzeti u obzir da je ljudsko dostojanstvo neprikosnoveno, kao i šta je ono što se dekriminalizacijom ili liberalizacijom postiže – još jedno tržište u kome će egzistencijalno ugrožene žene u nedostatku sredstava za život trgovati svojim telesnim integritetom, ili socijalnu politiku u kojoj će ženama biti dostupno obrazovanje, pravna i zdravstvena zaštita na taj način da zaista možemo reći da imaju izbora kada odlučuju kojim će se zanimanjem baviti”, pita se Vasić. Prema istraživanju Autonomnog ženskog centra iz 2016. godine većina osuđenih žena imale su završenu osnovnu školu, a neke ni to. Samo jedna je bila višeg stručnog obrazovanja i samo jedna je bila zaposlena. Nebojša Đurasović nakon dugogodišnjeg iskustva u radu sa seksualnim radnicama kaže da se većina njih suočava sa velikim socijalnim problemima koji su kod mnogih postojali od detinjstva. On je sa grupom autora objavio publikaciju „Seksulani rad u Srbiji” u kojoj je izneo životne priče žena koje se bave seksualnim radom. Mnoge su odrastale u okruženju porodičnog nasilja, siromaštva, a neretko su za „uzor“ imale nekog u porodici ko se time bavio. Neke od njih na seksualni rad primoravaju i podvode makroi, muževi ili braća.
Sistem ne prepoznaje žrtvu Advokatica Milena Vasić kaže da je dodatni problem to što država ne prepoznaje žrtve odnosno one koje neko primorava na seksualni rad. Dodaje da bi njima značila dekriminalizacija, kako ne bi bar od države bile kažnjene. „Brojne žene koje se bave prostitucijom izložene su nasilju i trafikingu i veoma je značajno napraviti razliku između dobrovoljnog pružanja seksualne usluge i prinude na prostituciju. Naš sistem često ne prepoznaje žrtvu, pa se tako veoma lako može dogoditi da se žena koja je prinuđena na bavljenje prostitucijom, jer se nalazi u zavisnom odnosu, završi iza rešetaka i na taj način bude višestruko viktimizovana – od onog ko je podvodi na prostituciju i od strane države koja je za to kažnjava. U tom smislu prednost dekriminalizacije bi svakako bila to što ove žene ne bi bile prekršajno kažnjavane“, ukazuje ona.
Udruženje „Prevent“ je imalo nameru da napiše projekat kojim bi konkurisalo kod Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja za izgradnju svratišta za seksualne radnice u kom bi dobijale kontinuiranu i sistematsku pomoć. Odustali su od toga nakon što im je iz tog ministarstva rečeno da sredstva ne mogu dobiti jer je seksualni rad u Srbiji nelegalan. „Nelegalno je i prosjačenje dece na ulici, ali postoji svratište za decu ulice. Biće da država nije baš senzibilna za prava svih svojih građana“, kaže Đurasović. Feminističke organizacije: Treba kažnjavati klijente U svetu ne postoji saglasnost oko upotrebe termina – „seksualni rad“ ili „prostitucija“. U ovom tekstu upotrebljavan je termin „seksualni rad“, jer „prostitucija“ ima negativnu konotaciju u našem društvu. Autonomni ženski centar smatra da ne treba upotrebljavati termin „seksualni rad“, jer „ne radi se ni o seksu, a ni o radu“. Naime, oni insistiraju na upotrebi termina „prostitucija“ kojim žele da kažu da je reč o „duboko nepravednoj pojavi“, odosno demonstraciji nasilja muškaraca prema ženama u društvu neravnopravnosti. Ističu da je „prostitucija“ rodno određena, pozivajući se na svoje istraživanje iz 2016. godine prema kom su u skoro 74 odsto slučajeva žene te koje se „odaju prostituciji“, a u 100 odsto slučajeva muškarci su ti koje koriste usluge „prostitucije“. Smatraju da dokle god postoji mogućnost da muškarci kupuju žene, u društvu neće biti uspostavljena rodna ravnopravnost. Stoga se zalažu za tzv. abolicionistički pristup prema kom treba kažnjavati klijente. U okviru svog istraživanja, istakli su da je neophodan program mera podrške ženama kako bi izašle iz „prostitucije“. Sličnog stanovišta je i Miloš Urošević iz organizacije „Žene u crnom“ koji je dugogodišnji borac za iskorenjivanje „prostitucije“. On takođe insistira na pojmu „prostitucija“ i smatra da je ona najekstremniji oblik nasilja muškaraca nad ženama u rodno neravnopravnom, patrijarhalnom društvu.
Miloš Urošević (Foto: lična arhiva)
„Tim terminom kažemo da ne postoji nešto tako kao što je ‘dobrovoljna prostitucija’, nego da je reč uvek o prisili, jer se prostitucija dešava u kontekstu koji zovemo patrijarhat, a on predstavlja politički sistem u kome je suština neravnopravna raspodela društvenih odnosa moći. Polna klasa muškaraca ima moć da kupuje i prodaje polnu klasu žena. U tom kontekstu ne postoji izbor da se bude prostituisana žena, to je uvek strategija preživljavanja i nekada je to ženama jedini način da prežive”, kaže Urošević, napominjući da je to njegov stav, a ne jedinsten stav organizacije Žene u crnom. On dodaje da je uzrok prostitucije muška potražnja, te rešenje vidi u modelu u kom se kažnjavaju samo klijenti. Smatra da bi se dekriminalizacijom ili legalizacijom samo „dao vetar u leđa” makroima i klijentima, a da bi „prostituisane žene“ i dalje ostale „prostituisane“. Marija Grbić (Autonomija), Naslovna fotografija: Pixabay(Tekst je nastao u okviru projekta „Protiv mržnje i stereotipa, bez patetike i lažnog saosećanja – profesionalno i afirmativno“ koji je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.)