Skip to main content

Socijalna pomoć u Srbiji upola manja od minimalnih životnih potreba

20. dec 2019. Analitički članci
6 min čitanja

Autor

Marija Grbić je diplomirala novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu 2018. godine kao najbolji student generacije Odseka za medijske studije. Trenutno studira master studija komunikologije na istom fakultetu. U dosadašnjoj profesionalnoj karijeri radila je za Radio 021, Novosadski reporter i Novu ekonomiju. Na festivalu "On the record" 2017. godine osvojila je nagradu za radijski prilog "Surogat materinstvo", dok je iste godine dobila nagradu i za radijsku reportažu o nomadskom životu Roma "Sa šatorima pokraj srećnih puteva" na festivalu Interfer. Dobitnica je specijalne nagrade Univerziteta u Novom Sadu za rad "Branislav Nušić - paradigma vrednog žurnaliste i kulturnog radnika".
Milion osamsto hiljada ljudi u Srbiji je u riziku od siromaštva, pola miliona ne može da zadovolji osnovne životne potrebe, a samo 260.000 ljudi prima socijalnu pomoć, pokazuju zvanični podaci. Osim ovog raskoraka između potreba i realnosti, problem je i to što je iznos socijalne pomoći manji od iznosa neophodnog za minimalne životne potrebe. Uprkos ovakvom stanju, izdvajanja za socijalnu zaštitu u budućnosti biće još manja. U poslednjem izveštaju Evropske komisije navodi se da je u Srbiji „udeo lica u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti najviši među svim evropskim zemljama“. Zato ovo najviše telo Evropske unije, ali i Savet Evrope i Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava Ujedninjenih nacija često ukazuju na nizak nivo socijalne zaštite u Srbiji. Oni u svojim izveštajima pozivaju državu da poveća iznose socijalne pomoći kako bi korisnici dostigli odgovarajući životni standard. Sagovornici Autonomije kažu da Srbija ignoriše ove zahteve napominjući da tako krši i Ustav u pogledu socijalnih prava građana. Prema Zakonu o socijalnoj zaštiti, osnovica za utvrđivanje visine socijalne pomoći je 6.050 dinara. Za svaku narednu odraslu osobu se ovaj iznos uvećava za 3.000 dinara, a za maloletno dete za nepune 2.000 dinara. Tako je prosečan iznos socijalne pomoći u Srbiji oko 8.000 dinara. To znači da korisniku socijalne pomoći nedostaje još polovina te prosečne socijalne pomoći da bi dostigao projektovani iznos za zadovoljenje minimalnih životnih potreba, a dve takve socijalne pomoći da bi dostigao projektovanu minimalnu potrošačku korpu, kaže za Autonomiju Sarita Bradaš iz Fondacije Centar za demokratiju. „Socijalna pomoć u 2017. je bila 8.121 dinar. Fiksna potrošnja neophodna za zadovoljavanje minimalnih životnih potreba definisana je kao linija apsolutnog siromaštva i u 2017. godini iznosila je za jednu odraslu osobu 12.045 dinara. Minimalna potrošačka korpa, definisana kao potrošnja domaćinstva koja obezbeđuje održavanje života i radnog kapaciteta članova domaćinstva, u 2017. iznosila je 16.405 dinara “ kaže Bradaš.
Sarita Bradaš: Kako čovek može da preživi u Srbiji sa 271 dinarom dnevno? foto: Medija centar Beograd
Ona dodaje da tako korisnik koji prima 8.000 dinara socijalne pomoći na raspolaganju dnevno ima 270 dinara. „Pitanje na koje ja ne umem da odgovorim, a na koje treba da daju odgovor kreatori socijalnih politika je: kako čovek može da preživi u Srbiji sa 271 dinarom dnevno“, pita se Bradaš. Da su iznosi socijalne pomoći izuzetno mali, smatra i Milica Marinković iz Inicijative za ekonomska i socijalna prava A11. Ona kaže da državi socijalna zaštita nije prioritet. „Kada sagledamo kolika sredstva se izdvajaju u budžetu za neke namene koje nemaju za cilj socijalnu zaštitu kao npr. izgradnja jarbola, fudbalskih stadiona i slično, jasno je da država ima sredstava, ali da ta sredstva nisu pravilno usmerena“, rekla je Marinković.
Ustavni sud i dalje ćuti o radu na koji su primorani korisnici socijalne pomoći Sarita Bradaš kaže da su siromašni građani dodatno stigmatizovani kada je 2014. godine doneta Uredba o socijalnoj uključenosti prema kojoj korisnici socijalne pomoći moraju da rade kako bi dobili socijalnu pomoć. Ona dodaje da Ustavni sud ćuti o prinudnom radu uprkos tome što je Uredba suprotna Ustavu RS, Zakonu o socijalnoj zaštiti, Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, Revidiranoj evropskoj socijalnoj povelji i Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. „Oni koji odbiju ovakvu aktivaciju mogu izgubiti ili im se može umanjiti socijalna pomoć koja im po zakonu pripada”, kaže Bradaš.)
U budućnosti još manje para za socijalnu zaštitu Uprkos narastajućem siromaštvu, izdvajanja za socijalnu zaštitu u budućnosti biće još manja. U Programu ekonomskih reformi 2019-2021 Vlade Srbije navodi se da je očekivano da učešće rashoda za socijalna davanja opada sa 15 odsto BDP koliko je iznosilo u 2017. godini na 14,2 odsto BDP u 2021. U prethodnim Programima ekonomskih reformi konstatovano je da je udeo rashoda za socijalnu zaštitu u BDP-u u Srbiji niži od proseka EU. Osim smanjenja izdvajanja za socijalnu pomoć, primetno je i smanjenje broja korisnika iako se ne smanjuje broj onih kojima je ta pomoć potrebna. U 2014. godini bilo je 275.000 korisnika socijalne pomoći, a 2017. godine 260.000. Kada se tome doda podatak da je 1,8 miliona ljudi u riziku od siromaštva i pola miliona koji ne mogu da zadovolje osnovne životne potrebe, raskorak između onih koji primaju pomoć i onih kojima je potrebna – još je izraženiji. U Programu ekonomskih reformi 2019-2021 navodi se da postoji problem preraspodele novca u oblasti socijalne zaštite, jer „veliki broj socijalno ugroženih ne dobija socijalnu pomoć iako bi trebalo da je dobija, dok sa druge strane, prava iz socijalne zaštite ostvaruju i oni koji nisu ugroženi“. Milica Marinković iz Inicijative A11 kaže da mnogi ne dobijaju socijalnu pomoć jer su uslovi koje građani treba da ispune da bi je dobili „previše strogi“.
Ova slika ima prazan alt atribut; ime njene datoteke je Milica-Marinkovic-licna-arhiva-1.jpg
Milica Marinković: A novca ima za izgradnju jarbola i fudbalskih stadiona foto: lična arhiva
„Pored toga, veliki uticaj imaju sporost sistema, ali i ophođenje socijalnih radnika prema ugroženima. Primera radi, ukoliko neko poseduje automobil, to će biti dovoljno da u datom trenutku ne ostvaruje pravo na socijalnu pomoć, bez obzira što taj auto može biti star i gotovo bezvredan. U sredini gde nije razvijen javni prevoz on služi da se zadovolje dnevne potrebe, i onda možete imati sitaciju da osoba bira da li će dobiti socijalnu pomoć ili će tim autom voziti dete u školu ili do lekara“, kaže Marinković. „Ograničenje socijalne pomoći na devet meseci diskriminatorno“ U Srbiji je davanje socijalne pomoći ograničeno na devet meseci za radno sposobna lica. Brojne evropske institucije ukazivale su na potrebu ukidanja ovog ograničenja napominjući da to nije po evropskim standardima. U izveštaju vladine Kancelarije za ljudska i manjinska prava o primeni Međunarodnog pakta o socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima navodi se da ograničenje od devet meseci socijalne pomoći postoji kako bi to „stimulisalo lica na aktivan odnos prema traženju posla“. Advokatica Milena Vasić iz Komiteta pravnika za ljudska prava kaže da je takvo ograničenje diskriminatorno prema radno sposobnim korisnicima pomoći i da u obrazloženju o stimulisanju potrage posla provejava stav da korisnici socijalne pomoći „ne žele da rade, nego da žive od socijalne pomoći“ .
Milena Vasić: Primaoci socijalne pomoći diskriminisani foto: Medija centar Beograd
„U državi kao što je Srbija, koja ima izuzetnu visoku stopu nezaposlenosti, ovakvo rešenje je diskriminatorno prema radno sposobnim primaocima socijalne pomoći, jer pravi razliku između onih koji jesu i koji nisu radno sposobni. Iza svega stoji stereotipna pretpostavka da neko ne želi da radi, već da živi od socijalne pomoći, koja ne može biti tačna, budući da su iznosi socijalne pomoći u Srbiji izutzetno mali i nisu dovoljni za život“, kaže Vasić.
Iz Inicijative A11 ističu da je u okviru pitanja o socijalnoj pomoći posebno ono koje se tiče radno sposobnih korisnika jer su „dosadašnje mere pokazale suštinsko nerazumevanje položaja i potreba radno sposobnih korisnika socijalne pomoći.“ Milica Marinković kaže da ograničenje pomoći na devet meseci podstiče radno sposobne primaoce pomoći da se okreću neformalnim oblicima rada što „stvara još veću nesigurnost i siromaštvo“. „Takvo ograničenje se primenjuje na sve bez obzira na stvarne mogućnosti pojedinca. Tako se zanemaruje nečiji položaj na tržištu rada u smislu podložnosti diskriminaciji na osnovu pola, godina i nacionalne pripadnosti, zatim nemogućnosti pronalaženja posla zbog nedostatka kompetencija koje se traže, a svakako i da se u manjim sredinama teže dolazi do poslova“, rekla je Marinković. Buduća strategija socijalne zaštite urušava socijalna prava Oblast socijalne zaštite nije pokrivena strateškim dokumentima budući da je Strategija za smanjenje siromaštva poslednji krovni dokument iz ove oblasti koja je istekla 2010. godine, navodi se u Analizi socijalnih i ekonomskih prava u Republici Srbiji koju je ove godine uradio Centar za dostojanstveni rad. U Vladinom izveštaju o primeni Međunarodnog pakta o socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima navodi se da nova Strategija za smanjenje siromaštva nije usvojena jer je 2016. godine donet Program reformi politike zapošljavanje i socijalne politike koji pokriva oblast socijalne zaštite. Strategija razvoja socijalne zaštite je istekla, a nova još nije usvojena. Rad na novoj strategiji započet je 2018. godine i za sada postoji njen nacrt. Sagovornici Autonomije podsećaju da su stručnjaci tokom javne rasprave ukazivali na brojne manjkavosti ovog nacrta odnosno buduće Strategije socijalne zaštite 2019-2025. „Za mene je ključno što za ostvarivanje postavljenih ciljeva nisu potrebna dodatna sredstva iz budžeta u odnosu na sredstva koja su već obezbeđena za funkcionisanje sistema socijalne zaštite. Ako i kada se usvoji takva strategija imaćemo i dalje siromaštvo bez zaštite“, ocenjuje Sarita Bradaš. Sa ovom ocenom saglasna je i Milica Marinković. Kaže da je od činjenice da Srbija nema strategiju socijalne zaštite, gore to što predlog buduće ukazuje na dalje urušavanje socijalnih prava. „Iako nije dobra poruka da naša zemlja nema usvojenu strategiju, smatramo da su predložena rešenja vodila ka daljem urušavanju sistema socijalne zaštite i smanjenju kvaliteta zaštite prema korisnicima“, ukazuje Marinković. Marija Grbić (Autonomija)(Tekst je nastao u okviru projekta „Protiv mržnje i stereotipa, bez patetike i lažnog saosećanja – profesionalno i afirmativno“ koji je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva)