Skip to main content

Vladimir Samardžić: BAS to, i ništa više

17. okt 2022. Biografija
7 min čitanja

S punim pravom krenuo je drugim putem

Od intervjua, koji sam igrajući se rečima naslovio „BAStonski davitelj žica“, u ovih skoro četvrt veka u njegovom životu i oko njega mnogo toga se dogodilo i promenilo, ali je samo BAS ostao konstanta.

Taj intervju dao mi je po prvom povratku u Novi Sad iz Bostona, gde je te 1997. počeo da studira na prestižnom Berkliju (Berklee College Of Music). Daleko je bio od studentskog uzrasta, ali to nikom nije smetalo, ni profesorima ni kolegama iz skamija. Jer, imao je nešto što drugi, zbog godina, nisu ni mogli da postignu pre upisa na koledž: impresivno sviračko iskustvo i kvalitet koji mu je čak obezbedio mesto u jednoj od najvećih grupa bivše (i potonje) Jugoslavije.

Na školovanje u Americi otišao je nikako zahvaljujući postojbini, već pre – uprkos njoj. Devedesete godine prošlog veka jesu bile gadne, ali verovatno nikad posle toga nismo imali toliko kvalitetnih bendova i muziku koji su pravili; no, ni tada a bogami ni pre toga – sa određenim izuzecima – od nenarodne i ne tako komercijalne muzike nije se moglo (dobro) živeti.

Pa ipak, kao ljubitelj pre svega džeza i njegovih varijacija, ali i otvoren i za druge muzičke žanrove – što, dakako, nikako ne podrazumeva „kompromise“ na transverzali Nirvana-Silvana – i pre nego što je sa nepunih 27 godina kročio na Berkli znao je da će mu upravo muzike biti profesija.

Takav izbor potvrdio je onu „nije kome je namenjeno, već kome je suđeno“: roditelji su žarko želeli da kao odličan đak upiše i završi elektrotehniku i da se kao inženjer lepo zaposli u nekoj velikoj firmi, na primer „Naftagasu“. Ali, pravi roditelji i posle početnog razočaranja na kraju ipak prihvate izbor svog deteta; pravi roditelji shvate o čemu se tu radi i budu veoma ponosni kad im dete saopšti „da je snimao pesmu Bisere Veletanlić“, nihovog idola; pravi roditelji nikad ne likuju i ne seire „rekli smo ti lepo“ kad udari pandemija, stane svet a muzičari, ko i mnogi drugi, budu prinuđeni da „rade dostavu“ i na građevini…

I da niste njegov roditelj, prosto biste morali da prihvatite da je Vladimir Samardžić ne samo s punim pravom krenuo drugim putem, već i da je konstantnim učenjem i radom doživeo i da mu jedan Bodan Arsovski, stariji „brat po bas gitari“ član neprikosnovenog Leb i Sola, o njegovom ovogodišnjem albumu „Catching the Wind“ (izdavač SKC, Novi Sad) napiše, recimo, ovo:

„Zrelo. Moćno. Raznoliko. Ovo nije uobičajeni ’bas album’, pun je muzike različitog senzibiliteta i to ga čini posebnim. Preslušao sam sav materijal u jednom dahu.”

Oktobra 2022, gotovo 25 godina nakon našeg poslednjeg zvaničnog susreta, odigrali smo repliku iz kultnog „Balkan ekspresa“, s tim što nije zvučao ni nalik Bori Todoroviću:

Ja sam profesionalni muzičar i uspevam da od toga živim. Nikad nisam ni pomislio na promenu profesije, pa čak ni u vreme pandemije koronavirusa, koji je bio veliki udarac za mnoge moje kolege.“

Da je bilo, i mimo famozne korone, kriznih situacija u kojima se našao – bilo je, ali je u tim trenucima umeo da se, koliko-toliko, pokrije uredničkom platom na Radio-televiziji Vojvodine i privatnim časovima bas gitare. No, nije se tamo našao tražeći „sigurno utočište“, „platu i staž“, poput mnogih raznorodnih umetnika pre njega koji su bili duboko svesni da to što rade ipak ne obezbeđuje egzistenciju, pa su nastojali da se nađu na platnom spisku RTV Novi Sad ili Dnevnika.

„Došao sam na RTV na poziv, s idejom da pokrenem i oživim Studio M i da tamo bude više kvalitetnog dešavanja. Te, 2010., odlučio sam da se više okrenem Novom Sadu, nakon desetogodišnjeg konstantnog rada u Beogradu – devet godina kao član Vasil Hadžimanov Benda i osam godina sa Vladom Georgievim. Istovremeno mi je izašao prvi autorski album Pannonia Project – The Bridge i hteo sam da se više posvetim radu s svojim kvintetom. Međutim, posle dve godine u RTV, shvatio sam da ne mogu mnogo toga da promenim, tako to valjda ide u velikim sistemima, i tu nije ništa pomoglo, ni to što sam doveo profesore sa Berklija da održe predavanja i daju preporuke za modernizaciju zgrade, ni što sam napisao elaborat o tome kako Studio M treba da se sačuva i postane naš Ebiroud (AbbeyRoad, čuveni britanski studio – prim.a). Ponudili su mi uredničko mesto, što sam prihvatio jer sam emotivno vezan za RTV i Studio M – tamo sam napravio prve snimke, sarađivao sam honorarno tokom devedesetih – a sada imam tri autorske emisije. Fakat, u neka krizna vremena, pa i tokom pandemije, ta plata mi je…nam je bila značajna, ma kolika da je bila.“

Danas ga opisuju kao jednog od najboljih, ali i najtalentovanijih basista u zemlji, verovatno i šire. Ne kaže to on – drugi mu to priznanje odaju nudeći mi angažmane, svejedno da li u simfonijskim orkestrima ili bigbendovima, sa Amirom Medunjanin ili Biserom Veletanlić, sa Frajlama ili pak svetski priznatim džez i worldmusic imenima.

Iako bez dana osnovne ili srednje muzičke škole i u principu autodidakta, za postignuće podjednako ističe ono formalno obrazovanje – tu se ne računa dve godine na novosadskoj elektotehnici, čiji je indeks BACIO kako se ni u ludilu ne bi tamo vratio, ali se itekako računa bostonski Berkli – ali i neformalno, ili njegove „životne škole“ koje je prošao.

„Prva je bila u vojsci, gde sam tokom 1989/90. u vojnom orkestru počeo da sviram i gde sam zavoleo bas-gitaru. Nakon vojske sam i kupio svoj prvi bas, FenderPrecision. Druga je bila sviranje sa VasilomHadžimanovim i drugim talentovanim džez muzičarima tokom 90-ih godina u Beogradu. Već sam roditeljima saopštio da želim da napustim fakultet, počinjem da sviram po novosadskim klubovima, Piping je bilo jedno od glavnih mesta za svirke. A tih mesta, i u Novom Sad i u Beogradu, bilo je daleko više nego danas…Elem, ubrzo nakon napuštanja studija, nakon nekog vremena dobijem poziv od Vasila da nastupam sa njim.“

I to nije bio prvi put da je dobio angažman isključivo zahvaljujući pokazanom na stejdžu – niti je imao značajni muzički bekgraund, niti je bio široko poznato ime. Jedino je umeo da plete po četiri žice, i da neprekidno uči, da traži stručne savete i da muku muči da pronađe odgovarajuću literaturu o basu.

„Vasil je čuo za mene od prijatelja koji se družio sa članom benda sa kojim sam svirao u Novom Sadu. I tokom svirki sa njim, u beogradskom Platou, uočili su me prijatelji lidera i gitariste Smaka, Radomira Mihailovića Točka. Pozvan sam na svojevrsnu audiciju, bio primljen i tako je krajem 1994, počela moja „treća škola“ koja je trajala sve do odlaska u Ameriku januara 1997. Tokom te dve godine sa Smakom snimili smo album „Bioskop Fox“, a sama turneja i svirke u velikim dvoranama – dobro, i devojke koje jure za tobom i hoće da ti odseku deo kose (smeh) – za mene su bile zaista ogromno i nesvakidašnje iskustvo.“

Pošto je Džez akademija u Gracu otpala jer nije odgovarala njegovom senzibilitetu, a džez-odsek u Beogradu nije postajao (osnovan tek pre 10 godina – prim.a), u obzir za dalje usavršavanje i napredovanje dolazio je samo Berkli. A na tom prestižnom koledžu bio je primljen – čak dva puta.

„Prvi put sam aplicirao 1993, ali zbog dobro poznate situacije nije bilo nikakve šanse da odem. E sad, kad te prime na taj koledž, uslov da započneš studije važi u naredne tri godine. Kad mi je taj period istekao, rekli su mi da ponovo apliciram i da pošaljem sve što sam do tada radio.“

Koliko je čvrsto bio usmeren ka bas-gitaru i pozivu muzičara, toliko nije ni odustajao od Berklija – kao prilike da se još toga nauči, upoznaju muzičari iz čitavog sveta, ali – što da ne – i započne karijera u zemlji koja pogotovo ne samo tokom naših 90-ih izgledala kao obećana zemlja za život, ali i za profesionalno bavljenje muzikom.

„Po drugi put sam primljen bez ikakvih problema i ovaj put sam znao da ću otići, ali to je bio malo lakši deo priče – bilo je potrebno da obezbedim sebi da tamo preživim. Jedno vreme sam zarađivao čuvajući decu, ali je posle sve došlo na svoje – prvo pozajmica od jedne srpske organizacije koja se posle pretvorila u grant, pa nagrade, a zatim i puna stipendija od samog koledža. Berkli je ogromna muzička akademija, sa hiljadama studenata iz čitavog sveta, od muzičkih genija do „tatinih sinova“ kojima zbog prestiža nije nikakav problem da plate čitavu školarinu, a da na kraju ostanu prosek. Imao sam već tada iza sebe solidnu „kilometražu“ sa svirkama i različitim muzičkim žanrovima – od džez-roka do klasičnog smakovskog roka – i isto tako solidno znanje, što mi je itekako pomoglo do postizanja najboljih ocena, a onda i do toga da postaneš primećen. Onda dobiješ priliku da asistiraš profesorima, da nastupaš sa mnogima, ali i da koledž počne da vrednuje tvoj postignuće i onda te naposletku oslobodi briga oko toga kako ćeš preživeti, sve dok si njihov student.“

Nije mu Berkli dao samo stipendiju – pružio mu je osim znanja i priliku da stekne prijateljstva koja su u potonjim godinama krunisana zajedničkim svirkama, ali ga je pomalo zarazio i pedagogijom (to omražena mu elektrotehnika, i za onako kratko vreme, sigurno nije mogla).

„Već dve godine držim intenzivno, bez prestanka, školu bas-gitare, a sve je počelo – naravno – tokom korone, kada sam imao sve vreme ovog sveta i kada sam i dosta toga naučio, pre svega i oblasti digitalnog marketinga i video produkcije. Prve korake kao predavač sam napravio posle povratka iz Amerike u novosadskom Kulturnom centru – a supruga i ja smo se vratili u osvit promena 2000. puni nade u to da će ovde konačno biti bolje. Držao sam javne časove (Bass workshops) tokom godina ne samo ovde već i van granica Srbije. Tu posebno moram izdvojiti ona u muzičkom džez kampu u Grožnjanu, u Istri, gde sam, recimo, 2018. godine upoznao Marka Anonija Da Koštu koji je svirao na mom autorskom albumu „Catching theWind“. Imam polaznike raznih godišta, nedavno sam sreo jednog bivšeg đaka koji ima preko 60 godina. Međutim ako bih morao da izdvojim nekoga, ko ima ozbiljan potencijal, onda bi to bio Stefan Lukić iz Kragujevca koji ima 16-17 godina. Predviđam mu svetlu budućnost, samo da nastavi s vežbanjem i sviranjem uživo.“

Na tom pedagoškom planu cilj mu je da napiše udžbenik iz bas-gitare, postavi video platformu sa snimljenim lekcijama, a na sviračkom – da nastavi da objavljuje i izvodi svoju muzku kao i da više sarađuje s muzičarima iz regiona i sveta jer, kako kaže, to je nešto što mu je oduvek nedostajalo.

„Imao sam tokom boravka u SAD priliku da sviram sa muzičarima sa gotovo svih kontinenata, najrazličitije žanrove i to sam uvek doživljavao kao priliku da nešto novo naučim i da napredujem.“

Rođen je u Novom Sadu 1970. godine. Završio je Osnovnu školu „Đura Daničić“ i Elektrotehničku školu „Mihajlo Pupin“. Oženjen je i ima dvoje dece.

Denis Kolundžija (VOICE, foto: Vladimir Janić)