Skip to main content

Stefan Milenković: Odavno je samo svoj

21. feb 2022. Biografija
4 min čitanja

Snežana Miletić

Naše dete

Rastao je pred našim očima, maltene kao naše dete. I voleli smo ga tako, ponosni na sva njegova postignuća. Bio je zapravo voljen širom bivše zemlje: od pitoresknog Pirana do pesničkog Mokrina, od ubavog Prilepa do pogranične Baje, u razuzdanom Dubrovniku i mirom okupanoj Đali, čak od plave Korčule do vinskog Tavankuta, od raspupanog Bara do dubokog Bezdana, u pravcu svih dijagonala one zemlje za koju danas sve više mislimo da je bila najidealnija moguća za sve nas.

40 od 44

Stefan Milenković bio je dete kada je kao violinista prohodao pred našim očima. Nema čoveka u balkanskoj geografiji koji ne pamti sliku šestogodišnjaka u belom odelu koji s radošću deteta zaigranog u morskom pesku svira violinu kao pravi virtuoz. Danas Milenković ima 44, a violinu svira celih 40 godina! Za to vreme dobio je mnogo nagrada, svirao i pred ljudima koji su na ovaj ili onaj način odlučivali o sudbini ovog našeg današnjeg sveta: među njima su onaj glumac koji je postao američkim predsednikom, ruski perestrojkaš koga poneki optužuju da je namerno rasturio SSSR, te ovozemaljski predstavnik vatikanskog ogranka najdugovečnije firme na svetu, čiji se direktor već prilično dugo nije pojavio u njoj.

Novosađanin

Odskora je pomalo i naš ovde. Novosađanin. Prošle godine postao je redovni profesor na novosadskoj Akademiji umetnosti, na Katedri za gudačke instrumente/ Departmana muzičke umetnosti. U školskoj 2021/2022. godini primio je svoju prvu klasu. Pre svega toga, profesorsko znanje pekao je osam godina na američkom Džulijardu, a potom 13 godina na Fakultetu muzičke umetnosti Univerziteta Ilionoj. U međuvremenu je u Novom Sadu, gde se skrasio sa porodicom, postao i umetnički direktor nove koncertne dvorane Muzičko-baletske škole. Kad ga pitaju (javno), ili se čude (tajno) zašto se iz obećavajućeg sveta vratio u domovinu, iz koje bi mnogi rado da pobegnu, kaže da je to deo njegovog umetničkog sazrevanja, te velike želje da pedagoško iskustvo koje je stekao u inostranstvu, sada usmeri na naše podneblje, ovdašnje talente, neke fantastične ljude koje imamo.

Skejter u čijem srcu bije klasika

Za svako biće koje raste i razvija se, važno je da mu otvorimo raznolika vrata mogućnosti. Nažalost, nemaju sva deca tu priliku. Milenković je imao. Pričao je o tome u mnogim intervjuima, kako su ga roditelji puštali da ima svoje ventile, čak i one poput divljanja na skejtu koje je moglo da ima i fatalne posledice, kako po sviranje, tako i po njega samoga. Ali to je bilo važno kako bi održao ravnotežu, ostao normalan: mogao je da radi što hoće, a violina je izgledala samo kao jedan od segmenata njegovog dečjeg života.

Dnevnik jednog violiniste

Tokom celog odrastanja, u njega su istovremeno usađivane upornost i postojanost, a njih je gradila temeljna struktura vežbanja. O svemu je vođen dnevnik u kojem je beležen svaki minut onoga što je određenog dana radio. Imao je mesečni i godišnji plan u kojem je pisalo šta se dnevno mora uraditi, a ako bi nešto jednog dana propustio, bilo je obavezno da nadoknadi sledećeg. Vežbao je stalno, a ne samo kad je imao inspiraciju, otkrio je Stefan kada je odrastao.

Kikbokser, padobranac i plesač tanga

Muzičko stvaralaštvo Milenković doživljava kao fizičku aktivnost. “Ako želimo da trajemo što duže kao umetnici, bitno je da smo što zdraviji, a to se često ne uči u muzičkim školama.”, primećuje. On se dve godine bavio kik-boksom, pet godina ruskim sambom, u kojem je čak postao i majstor. Potom je bio opsednut tangom, pa je deset godina skakao padobranom. Za padobranstvo, npr, kaže da je sve ono što predstavlja život jednog umetnika na sceni: priprema, kontrola, probe, društvo, “a isti je i taj jedan trenutak straha i otiskivanje u nepoznato, to postojanje u trenutku, poetičnost tog trenutka.”, opisuje svoje skakačko-artističko iskustvo umetnik Milenković. Otkriva da su mu kombinacija padobran, tišina, sloboda i priroda, reset koji zameni nekoliko nedelja odmora. Praktikuje i jogu, već više od decenije. U jednom trenutku, ispirisan aktivnostima svoje supruge, počeo je da trenira i plivanje, da trči i vozi bajs. I ništa što je radio nije ostavljao na pola. Trudio se da u svemu dođe do svog maksimuma. Nikad mu u svemu tome nije bitno da li će ga dosegnuti za nekoliko meseci ili godina. Određena aktivnost zapravo je način da ne misli na violinu i da joj se – onda osvežen – vrati u punom sjaju.

Moje je srce violina

Milenković bi sigurno bio virtuoz i na bilo kojoj drugoj violini, ali to što svira na jednoj koju je u 18. veku izradio Đovani Batista Gvadanjini – uz Stradivarija (nije onaj iz “Biga” i “Promenade”) i Gvarnerija – poslednji veliki majstor iz drevnog italijanskog grada Kremone, daje posebnu draž njegovom muziciranju. “Pre nego što je dospela u moje ruke postojala je 234 godine, a postojaće i posle mene. Velika je odgovornost svirati takav instrument”, kaže junak ove priče, kojoj je zanimljivo dodati i to da je čuveni Gvadanjini na korišćenje dobio radionicu, alat, nacrte i instrumente koji su pripadali Stradivariju, ali je svoj rad učinio prepoznatljivim po “violinama tamnije boje, duboko crvene, koje imaju dubok rezonantan, režeći ton.”, objasnio je jednom prilikom Milenković.

U slavu života

“Već 12 godina ne gledam televiziju, video sam da je to gubljenje vremena. Uključim TV kada znam šta želim da gledam, neki film, seriju.”, kaže Milenković i bilo bi dobro da njegovim putem krenu građani Srbije heroinski navučeni na sadržaje kvazinacionalnih TV. Ova svetska muzička faca kaže da je fasciniran ljudskim potencijalom, biomehanikom i psihologijom, na primer. Duboko veruje da i one ima veze sa violinom. Obožava i igrice. Kaže: “Ne znam da li je to neki poriv da budemo ponovo deca, odnosno da kultivišemo dete u nama…”, ili način da “uronimo u zamišljeni svet i zaboravimo na pravi.”. Zapravo, sve to je način da bude živ, da živi. ”Stvoren sam da vozim u nekoj šestoj brzini. Ne mislim na rizik življenja, na neki intenzitet, već u kreativnom smislu. U smislu pokretanja, stvaranja, koračanja napred. Najbolje radim kada radim stalno. Tada se smirim”, reči su ovog umetnika koga ovih dana možemo sresti po Novom Sadu kako u društvu supruge Gorice, sa sinčićem Nikolom na ramenima, zuji po gradu.

Snežana Miletić (VOICE)