Skip to main content

Da, Miloš Obilić i devet Jugovića su mitske a ne istorijske ličnosti

06. jul 2020. Fact-checking
5 min čitanja

Autor

Darko Šper, urednik u Centralnom desku Radio televizije Vojvodina (pre toga dve godine urednik Web portala RTV). U Novinskoj agenciji Beta radio je od 2001. do 2013. godine. Kao novinar radi od 1995. godine u Radiju Zrenjanin. Radio je kao novinar-dopisnik u Dnevnom listu "Blic" (1997); Dnevnom listu „Glas Javnosti“ (1997-1999); Radiju B92 (1997-1999); Građanskom listu (2001- 2005); Radiju „Kojot“ (2001 - 2005); ANEMu (2001 - 2005); i Super televiziji (2006 - 2009). Povremeno, od sredine 2005. godine, sarađivao je sa Balkanskom istraživačkom mrežom novinara (Balkan Investigative Reporting Network - www.balkaninsight.com) izveštavajući iz Vojvodine. Tokom 2008. godine učestvovao je sa još nekoliko kolega iz Srbije u zajedničkom projektu NUNS-ovog Centra za istraživačko novinarstvo i u tom periodu objavio tekst o korupciji u pravosuđu Srbije. Dobitnik nagrade za istraživačko novinarstvo u okviru projekta Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV) "Mediji i lokalne samouprave". Kao novinar Vojvođanskog istraživačko-analitičkog centra jedan od dobitnika Nagrade Evropske unije za istraživačko novinarstvo u Srbiji za 2015. godinu.

Gotovo svi tabloidi u Srbiji, maltene u isto vreme, 5. jula, objavili su informaciju da se na Televiziji Crna Gora „dogodio skandal“ jer je voditelj emisije „Živa istina“ Darko Šuković „vređao Srbe rekavši da je Adolf Hitler bio inspirisan Svetim Savom“. Tabloidi su optužili Šukovića i da je izneo „niz kontroverznih tvrdnji na račun Srba i srpske istorije“. Kao primer za to naveli su njegovo negiranje postojanja Miloša Obilića i devet Jugovića, iako je opštepoznato da se pomenuti smatraju delom srpske mitologije i pominju se samo u narodnim predanjima. Ili se ovde (namerno) ne razlikuje mit od istoriografije.

Šuković je prilikom postavljanja pitanja crnogorskom lekaru Miodragu Caru Pavličiću zaista izrekao pomenute rečenice, ali nijedan tabloid nije preneo deo u kom Šuković kaže da su te „informacije lako dostupne i da bi svako ko je učinio jedan mali intelektualni napor mogao da pročita šta su koreni svetosavlja i ko su njegovi duhovni oci“.

„Ako 50 lekara ide da podrži jednu versku zajednicu koja sebe definiše kao svetosavsku, onaj ko je malo više pročitao o korenima svetosavlja zna da su njihovi duhovni oci Dimitrije Ljotić, Ava Justin i Nikolaj Velimirović, a sve što su oni govorili je u suprotnosti sa tim učenjem… Nikolaj Velimirović je kazao da je najstariji nacionalizam na svetu nacionalizam koji je uspostavio Sveti Sava i koji je poslužio Adolfu Hitleru kada je gradio koncept nacional-socijalizma… i 50 lekara ide to da podrži!“, zapitao se Šuković.

Hronologija brzopotezne objave iste vesti na osam portala

Prvo je Kurir u 15:32 na svom portalu objavio nepotpisani tekst u kojem se citiraju pojedina pitanja koje je Šuković postavio svom gostu. Potom je u 16:38 identična informacija preneta na portalu Radio-televizije Republike Srpske. Kao izvor vesti potpisane su „agencije“.

U 16:08 tekst je od Kurira preuzeo portal Mondo, koji je iskoristio priliku da podseti „da je 9. maja RTVCG emitovala spot ustaše Marka Perkovića Tompsona“. U 16:44 o navodnom skandalu na javnom medijskom servisu Crne Gore pisalo se i na portalu Novosti, ali urednici ovog 66 godina starog medija nisu naveli izvor (tekst je doslovno isti kao u tabloidima).

U 16:49 na red je došao tabloid Alo koji je tekst o navodnoj bruci na crnogorskom javnom medijskom servisu preneo sa portala Mondo. Svega minut kasnije, Informer je istu vest objavio na svom portalu, ali kao izvor informacije naveo je Kurir.

Među poslednjima u nizu bio je portal Blic koji je od slova do slova isti tekst objavio u 17:27, ali za razliku od ostalih nije se pozivao na agencije ili druge tabloide, već je vest potpisao inicijalima S.B.M. I konačno tabloidni portal Republika kao svoju vest u 18:36 objavio je, takođe od reči do reči, sve što su nešto ranije napisali svi ostali.

Tim Evropske unije za Strateške komunikacije (StratKom), objavio je da je, samo u prvih mesec i po dana od početka litija u Crnoj Gori, od ukupno 35.000 medijskih izveštaja o Zakonu o vjeroispovijesti i krizi nastaloj nakon njegovog usvajanja, 20.000 došlo iz Srbije, a 9.000 iz Bosne i Hercegovine (tačnije, njenog manjeg entiteta Republike Srpske). Svega 6.000 hiljada medijskih sadržaja objavljeno je u Crnoj Gori.

Istoričar Milivoj Bešlin navodi za VOICE da je teško ozbiljno komentarisati sve patološke manifestacije režimske propagande u Srbiji, jer su istog dana kada se pojavila manipulacija koja se ticala krivotvorenja reči Darka Šukovića, ti isti mediji u večernjim satima „obavestili“ svoje korisnike da je Vučić pobednik na izborima u Hrvatskoj, a da su gubitnici Tanja Fajon i Đilas.

„Tako smo istoga dana, zahvaljujući čudovišnoj propagandi autoritarnog režima u Srbiji, propagandi koja je u Evropi neuporediva po stepenu manipulacije i brutalnosti, saznali da je lider Saveza za Srbiju izgubio na izborima u Hrvatskoj, a da je Darko Šuković ubio Miloša Obilića. Ali, šalu na stranu, moramo se kao društvo zapitati kakve će strašne posledice to naprednjačko propagandno ludilo ostaviti u glavama ljudi i kada taj režim jednom bude oboren“, smatra Bešlin.

Šta je svetosavski nacionalizam?

Svetosavski nacionalizam je desna politička ideologija koja predstavlja spoj srpskog nacionalizma i pravoslavnog klerikalizma. Ova ideologija je nastala 1930-tih godina u Kraljevini Jugoslaviji. Njeni najznačajniji ideolozi su pravoslavni episkop Nikolaj Velimirović i srpski i jugoslovenski fašistički političar Dimitrije Ljotić.

U brošuri Nikolaja Velimirovića „Nacionalizam Svetog Save“ o kojoj je lično govorio na predavanju na Kolarčevom narodnom univerzitetu 1935. godine, pored ostalog, on odaje priznanje fašističkom vođi Adolfu Hitleru „jer je preuzeo ideju Svetog Save“.

„Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi Hitleru, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija i jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo, u XX veku on je došao na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju“, napisao je Nikolaj Velimirović, koga je Srpska pravoslavna crkva 2003. godine kanonizovala za sveca.

Početak krvavog pohoda velikosrpskog nacionalizma: Slobodan Milošević na Gazimestanu 1989. godine

Sve gorenavedeno kroz citate Nikolaja Velimirovića Bešlin smatra autentičnim, kao i sporni citat novinara Darka Šukovića. „A možemo da idemo i dalje i da podsetimo na Nikolajevo predavanje iz 1939. koje je Srpska pravoslavna crkva objavila 1968. u kome on govori o Srbima kao ’arijevskoj rasi’ i slične rasističke teze“, navodi Bešlin. 

Prema njegovim rečima, ideologija svetosavlja je precizno definisana, ali treba napomenuti i da je ona klerokonzervativni i ultradesničarski konstrukt 20. veka i da nema nikakve veza sa realnim Rastkom Savom Nemanjićem, kao istorijskom ličnošću.

„Osim što ga na jedan plitak i nedopustiv način zloupotrebljava“, upozorava Bešlin.

Ko je ubio Murata i koga je oplakivala Kosovka devojka?

Kada je reč o mitu o Kosovskom boju, novinar Darko Šuković je u emisiji rekao da su Kneževa večera ili tvrdnja da je Miloš Obilić ubio cara Murata „gluposti i neistine“.

Nije bilo ni Obilića ni devet Jugovića, naučite da živite sa tim. Zar nije bolje, uz rizik da vas mrze, reći istinu koja će jednog dana doći do svesti ljudi nego podržavati lekare u nečemu za šta podrške nema“, kazao je Šuković svom gostu doktoru Pavličiću koji je sa još 50 svojih kolega podržao protesne litije koje SPC u Crnoj Gori organizuje još od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Istoričari koji su istraživali istorijske izvore o Kosovskoj bici, počev od Ilariona Ruvarca i Ljubomira Kovačevića, osnivača kritičke istoriografije u Srbiji, utvrdili su da pouzdanih izvora ima malo, odnosno da je kritička provera pouzdanosti dokumenata o Kosovskoj bici dovela do toga da je naše pouzdano znanje o njoj sve manje.

To provereno znanje svodi se na nekoliko podataka: da se bitka odigrala 15. juna 1389. godine, da su se u njoj sukobili hrišćanska vojska na čelu sa srpskim knezom Lazarom Hrebeljanovićem (1329-1389), i osmanlijski borci koje je predvodio sultan Murat I (1326-1389), da su se na strani hrišćana borili Lazarov zet Vuk Branković (oko 1345-1397) i jedan odred vojnika iz Bosne pod komandom Vlatka Vukovića, koga je na Kosovo poslao bosanski kralj Tvrtko I (1338-1391), i da su u bici poginuli i Lazar i Murat.

Za razliku od Ruvarca, koji je tvrdio da ozbiljan istoričar iz polja svog interesovanja treba da isključi sve što nije proverljiv istorijski izvor, pa tako – ako piše o Kosovu – ne treba da obraća pažnju na „narodno i pučko pričanje… na pesme i priče i po tim pesmama i pričama udešene pripovesti“, savremeni istraživači Kosovske bitke smatraju da je upoznavanje sa pesmama i pričama o ovoj bici takođe njihov posao.

Kada je reč o napadima na Darka Šukovića zbog narativa o Milošu Obiliću i kosovskom mitu, Bešlin umesto bilo kakvog komentara svima toplo preporučuje da pročitaju knjigu Miodraga Popovića „Vidovdan i časni krst“.

„Ona je obrazac kritičkog mišljenja i onoga kako nauka i razum moraju da se postavljaju“, zaključuje Bešlin.

Darko Šper (VOICE)