Skip to main content

Galina Maksimović: Buntovnica na antikapitalističkoj i antipatrijalhalnoj strani

14. mar 2022. Biografija
7 min čitanja

Verujem u snagu reči i antiselfija

Galina Maksimović ne pati od današnje svakodnevne virtuelne (i oflajn) bolesti, tzv. prikazivanja sebe u najboljem svetlu. Za ovu priliku se predstavlja otvoreno, bez ulepšavanja, inspirisana pandemijskim iskustvom kada je sa sestrom imala takmičenje u antiselfijima, odnosno, “jedna drugu bismo vrebale dok ova druga spava i fotkale je, po mogućstvu dok ima neku glupu facu i nikakvu kontrolu nad time kako izgleda. E ja bih da pišem antiselfije. Da me reflektuje, da reflektuje svet oko mene, ali bez filtera i nameštanja.

Pisala sam i piskarala valjda oduvek. Ipak mislim da je od mnogih mojih ispitnih radova mnogo kvalitetnija prva rečenica koju sam ikad napisala – pomešano ćirilicom i latinicom, na poslednjoj strani jedne knjige Maksima Gorkog – „Toma je bezobrazan“. Toma je bio komšija koji me je plašio da će da mi ukrade babu. Moja prva rečenica naljutila je babu („Ćuti, ženska glavo, ne mo’š tako o starijem čo’eku!“), mamu takođe („Da ti više nije palo na pamet da švrljaš po knjigama!“), a ja sam bila ponosna na sebe, jer sam napisala nešto istinito, u tom trenutku meni važno, pa su mi i ove reakcije ukućanki bile zanimljive – mora da je to pisanje opasna stvar kad su se svi tako uzjogunili. Dan-danas verujem u snagu reči, ništa manje nego sa te tri godine.“

Kao dramaturškinja i dramska autorka, rad započinje na predstavi koja se igrala u tramvaju u pokretu, adaptacijom „Romea i Julije“ gde im je izbacila roditelje iz priče, ili kada je sa koleginicama koautorkama imala predstavu na Sterijinom pozorju („i dobila negativne kritike od bivšeg momka; pisci i kritičari nisu idealne kombinacije“): „Počelo je kada sam se već otuđila od pozorišta, pobegla od njega uveliko, baš negde u prvo karantinsko vreme, kada sam napisala zbirku poezije Devojčice za revolucije. U tom trenutku sam već osoba čvrsto profilisanih stavova, feministkinja, levičarka, aktivna u raznim progresivnim borbama, ali retko sam kada stizala da se osvrnem na to kako sam se našla na toj skrajnutoj, buntovnoj, antikapitalističkoj, antipatrijarhalnoj strani. Tome je poslužila ova zbirka, antiselfi – jednom dubokom preturanju po svojoj biografiji.“

Devojčica pogrešne zemlje

Rođena je 1993, „u pogrešnoj Jugoslaviji“. U njenom radu i stvaralaštvu je jasan trag ovog obeležja: “Mojoj generaciji stariji su govorili da smo najgora generacija, da nemamo ništa ’svoje’, svoju muku, svoju borbu. A istovremeno, odgajali su nas da verujemo da je svako od nas izuzetno poseban. Racionalizacija spolja nametnutih paradoksalno povezanih osećaja bezvrednosti i posebnosti trajala je dugo. Sad bežim od osećaja posebnosti, a o mukama i borbama da ne govorim – ne da smo ih imali i da ih imamo, nego ništa drugo i nemamo. Rasla sam na kraju Zrenjanina, u Mužlji, ušuškana u naizgled mirnom kutku sveta. Međutim, u toj pogrešnoj Jugoslaviji tih godina nije bilo kutka gde se nisu zavukli rat, siromaštvo, posledice prvih privatizacija i drugog kriminala. Ni posle nije bilo mnogo lakše. Tranzicija, dalje privatizacije, roditelji koji gube poslove. Beznađe koje se utapa u alkoholizmu, alkoholizam koji se materijalizuje u nasilju. Patrijarhalni obrasci koji prave poražene, beznadežne, istraumirane generacije, i tek poneku buntovnicu i ponekog buntovnika da ostane nešto nade za budućnost. Od te sam sorte, pa kud puklo da puklo“.

Kao ilustraciju događaja koji su obeležili i (pogrešnu) zemlju i (prave/pogrešne) ljude navodi istorijat svoje ulice od 1960-ih kada je izgrađena pa do danas, gde bismo imali uzroke i posledice problema svih zemalja koje su prošle kroz tu ulicu, od SFRJ do Republike Srbije. „Ja ne umem da pišem istoriju, pa je i poezija poslužila da opišem svoju ulicu i njen mikrosvet, njene junakinje i njena čudovišta. Radim u feminističkoj organizaciji, pa se i očekivalo da pesme budu feminističke. Mnogo bitnije od te etikete mi je bilo da preorem drumove kojima sam došla do feminizma i levo orijentisanog aktivizma kao načina borbe za jednakost i pravedniji svet. Tako je i došlo do onog manje očekivanog, do ogoljavanja vrlo ličnih uspomena, otvorenosti o najbolnijim iskustvima, nasilju, podelama, klasnim nepravdama, samoubistvima, patrijarhalnim obrascima koji se prenose sa očeva na sinove, a čiju pesnicu osećaju majke i ćerke, o tome kako su devojčice rasle kao vašarske mečke koje su učile da igraju na žeravici, o tome da je ponekad bilo lakše u društvu mačaka nego ljudi. I sve je ovo moja biografija, ali i deljena sa svim devojčicama iz ulice, i nažalost, devojčicama širom zemlje, sveta… Zato ne prihvatam olako ikakvo pripisivanje individualne posebnosti, a zbirka poezije je u stvari kolektivni antiselfi. Nadam se da će devojkama i ženama poslužiti da bolje razumeju da ne treba da trpe nikakvu represiju i da u sebi nose snagu da se tome suprotstave, te da nisu usamljene u svojim mukama.“

Iako je imala kontrolu nad time kako ću sve nabrojano prikazati, trudila se da što više ide „iz stomaka“. Njena feministička strana, kaže, uticala je na to da sadržaj prvo bude oblikovan osećajem dužnosti da se o problemima koji uništavaju ženske živote priča direktno. „Da je ćutanje zlato, većina žena bile bi prebogate, a ta većina žena u stvari živi u najcrnjoj neslobodi. I ja sam se oslobodila kasno (svaki minut neslobode je previše); onog dana kada sam podržala majku da se razvede od oca alkoholičara. Izvele smo to jednog svitanja, bežeći od kuće sa najosnovnijim stvarima popakovanim u kesama za smeće. Kad se osvrnem, žalim samo za mačkama kojih je bilo previše da bih ih zbrinula u ovakvoj situaciji, i za time ću žaliti zauvek. Mama je sada super, živi novi život, u šezdesetoj godini je počela da slika i nedavno se srećno zaljubila. Mame su jako važne za feminizam – izborimo se za sve ono što je neophodno, a za šta one nisu stigle da se izbore. I sestre su važne za feminizam – bilo da su sestre po krvi ili po duši – a na svoju sestru sam ponosna što je samosvesna, pronicljiva i osetljiva na potrebe drugih. I drugovi su važni za feminizam, jer, ponoviću milion puta, feminizam nije borba za dominaciju žena nad muškarcima već borba za jednakost. Moji najbolji drugovi uglavnom su kvir aktivisti, marginalizovani na brojne načine, ali uporni da se izbore za svako pravo, i to ne samo svoje pravo.“

Kao aktivistkinja često je otkrivala osećaje straha i nesigurnosti – „nije lako kada vas jedna strana optužuje da ste strana plaćenica koja uvodi novi svetski poredak i ljude guštere koji se pune na 5G mreži, a druga strana vam puni inboks sočnim i slikovitim pretnjama. Pa i da nije aktivizma, sama žena koja se noću vraća praznom ulicom jeste situacija koja izaziva strah. Zato su borilačke veštine postale važan deo mog života, zbog samoodbrane od potencijalnih napadača. Znam da povredim napadaču genitalije bar na šest načina. Ona druga snaga i odbrana, psihička rezilijentnost, dolaze od društva iz sličnih priča, ali i od onih koje svojim borbama podržavam, jer je u trenucima straha ključno da se setim zašto sam tu, zbog koga i čega moram da odbacim strahove ili im bar ne dopustim da me zakoče. To se sve trenira i uči.“

Učenje o nepravdi

Nagrade koje je do sada osvojila, po Galininoj meri, nisu vredne spominjanja, a ima ih. Ni pomoć slabima i ugroženima. Ni rekord od 370 (napravljenih, ispečenih i spakovanih u celofane i mašnice, sa sve eksplejnerom – na vijetnamskom! – da sadrži i alergene, jer, božemoj, možda je neko alergičan) kolačića kao novogodišnje iznenađenje napaćenim radnicima iz Vijetnama. Nekako se sve to podrazumeva i ne spominje.

Izgleda da kontinuirano uči da obožava. Samo ne uvek iz knjiga i najkonvencionalnije. O društvenim nepravdama je, kako je i napisala u jednoj pesmi, najviše učila od loših đaka, onih koje su socijalne okolnosti sprečavale da budu bolji u dnevniku. Izrasli su uglavnom u snalažljive, dobre ljude. „Imam sreće da me posao često vodi na put, pa i tako učim. Decentralizujem svoje viđenje sveta, društva. Negde u zbirci pominjem da su brojne ulice svuda grdne kao ta moja nesrećna ulica u kojoj sam odrasla. Svakako, jasno je da nije reč o ulicama, već o strukturnim problemima, nakrivo nasađenom društvu, kapitalizmu, militarizmu. Srbiju sam obišla uzduž i popreko, ponekad obilazeći po više mesta u jednom danu. I dok mediji glorifikuju siromaštvo, pogotovo siromaštvo najzabačenijih krajeva, drago mi je da na svojim putevima nikada nisam naišla na siromahe i obespravljene koji svoju socijalno-ekonomsku situaciju glorifikuju ili prihvataju kao normalnu.“

Videla je na svojim putovanjima i ljude koji hoće da se bore. Na putu u inostranstvo je, kaže, bije neki maler, pa uglavnom padaju kiše, snegovi, budu poplave, grmi, seva. Možda teže nalazi društvo za putovanja, ali u šetnje sa nekontrolisano mnogo turističkog fotografisanja „mogu i sama i po pljusku“: „Od zemalja koje sam obišla, najviše mi se dopala Gruzija, naizgled romantičan spoj istoka i zapada, samo nema tu mnogo prave romantike, i tu je korupcija utkana u arhitekturu. London sam videla, ali jedva. Kako sam i tamo bila poslom, turističke akcije morala sam da sprovodim od 6 do 8 ujutru, pa sam videla zatvoren Gloub, zatvoren muzej Šerloka Holmsa, zatvoren Madam Tiso, a kraljica mi nije mahnula sa prozora Bakingemske palate, jer je verovatno još spavala. Kad smo kod britanskog imperijalizma, obišla sam i Keniju i izgorela od sunca usred decembra. Odatle nosim porazne utiske o još sveprisutnim prisutnim kolonijalnim uticajima. Posle me je preko mejla stigla i prosidba jednog Kenijca, Feliksa. Feliks se sa mnom ipak nije usrećio, a kako sam smotana da kažem ovom jednom drugom dečku da mi se sviđa, izgleda se ni ja neću skoro usrećiti. Zaljubljena Galina je najgora Galina.“

Od onih „običnijih“ putovanja uvek je tu Zrenjanin: „Grad koji obožavam, grad na koji se ljutim“. Grad čijoj se industrijskoj eri beskrajno divi i grad čije je postindustrijsko vreme savršena scenografija za košmare: „Sve konzervativnije mesto, ali sa nešto malo vrednih, taktičnih i glasnih antifašistkinja i antifašista, da održe to malo slobode. Grad s omiljenim pozorištem. I najneomiljenijom vodom. S mostom bez reke. Bar može na njega da se sedne i popije pivo. Grad dragih ljudi za koje mi je ponekad žao što se u njemu osećaju blokirano, ili i jesu blokirani. I trenutno, svakako, grad sa radnim logorom, sa stotinama radnika iz Vijetnama čije su sudbine neizvesne. Borba za njihova radna prava je borba za prava svih radnica i radnika u Srbiji i njihove muke mogu postati vrlo lako i naše muke (mada motivacija da im se pruži podrška svakako ne treba da izniče samo iz toga).“  

Kada je reč o budućnosti, zanima je ko će biti sutra, prekosutra, jer je „kameleonski responzivna na menjajuće okolnosti“: „A svet se tako vrtoglavo menja da ponekad osećam kao da se sve brže skraćuje vreme za prilagođavanje. Možda zato oko nas ima mnogo ljudi poput Zokija bez ruku (lika iz jedne od pesama iz zbirke od koje ne prolazi kamen u želucu). Zokija društvo u kafani stalno izaziva što ne bije ženu, dok se oni utrkuju koji će više da omodre svoje izabranice. I kako nema ruke, Zoki počinje da bije ženu nogama, za šta ga drugovi u kafani nagrađuju pićima. Ništa čudno u kapitalizmu, gde nas ne samo u poslovnoj već i u privatnoj sferi dominantni narativi teraju u okrutnost. A ako nemaš kapaciteta za okrutnost, moraš da ih proširiš ako želiš nekakvu satisfakciju. Ali kakva je to satisfakcija? Eto, ne znam ko ću biti sutra, prekosutra, samo se nadam da neću biti okrutna, uprkos svemu.“

Neće. Sigurno.

Ivana Gordić Perc (VOICE, foto: lična arhiva)