Skip to main content

Katalin Ladik: Golim grudima na falocentričnu stvarnost

23. maj 2022. Biografija
5 min čitanja

Divlja u srcu

Autori

Snežana Miletić

AaaaaaaAAAA…… Ililiiiiiiii…..I!I!I!I!I!I!I!I!I!I….. EeEeEeEeEeEeE…. aaa….aaaa…..Uuuu… UUUUUU…….Aoooooo…. Oaaaaa.. A! A! A! A!

Eieiei…. OoO, OoO, OoO, OoO….

Konjica žudnje i bistri potok Da samoglasnici iz prvih redova mogu da progovore, imali bi štošta da kažu o jednoj ženi snovidljive lepote, divljeg srca i lavovskog duha, ženi koja je glasom umela vetru meru da uzme, dubokoj šumi glas da pozajmi, a vodu da namami da jezikom ljudi prozbori. Iz njenih grudi umela je tada konjica žudnje da pohrli, a odmah potom i neki bistar potok nežnosti da zažubori.

Njeno ime je Katalin Ladik. Ona je pesnikinja, performerka i glumica, i žena koja je bila istinski #MeToo i pre nego što je taj pokret bio začet u mislima potonjih generacija, a bila je ujedno i neko ko je mnogo pre Konstrakte znao da umetnica, da bi bila prava, mora biti zdrava. Zato je punim plućima disala sva slova, boreći se, kao neka mirnodopska Marija na prkosima, i tim slovima, i golim grudima protiv falocentrične stvarnosti koju, ovde gde jesmo, živimo i danas.

Patrijarhalni dronjci Ladik je krajem šezdesetih i početkom sedamdestih godina prošlog veka pokrenula revoluciju u umetničkim krugovima Jugoslavije, i to ne samo zato što je u svojoj poeziji otvoreno tematizovala seksualnost, već pre svega zato što je bila prva žena na – danas eksjugoslovenskim prostorima – koja je pokrenula pitanja pola, rodnosti, jednakopravnosti i feminizma, i koja je svojom eruptivnom energijom i performativnom strašću uspevala da stavi jedan golemi upitnik na balkanski mentalitet koji je, obučen u najgore patrijarhalne dronjke, krojio nepodnošljive haljine za sva ženska bića ovde.

Ta neoavangardna poetesa bila je začetnica performansa čiju je okosnicu često činio i body art. U svojim performansima tumačila je sebe, ženu koja je iz objekta (supruga, majka, službenica, što je sve bila u svom životu) prelazila u subjekat (umetnica sa imenom i prezimenom – što je takođe bila) koji hrabro i otvoreno artikuliše svoje strahove i potrebe, istovremeno secirajući idealizovanu titoističku stvarnost.

Odenuta samo poezijom Govorila bi poeziju razgolićenih grudi, nekad ogrnuta samo životinjskom kožom, nekad uz svetlost sveće i u društvu gomile razbacanih papira. U istoriji jugoslovenske umetnosti ostaće upamćeno kakvu je revoluciju izazvala ta žena erotične pojave, te daleke 1970. godine, kada je u Podrum teatru Ateljea 212, uz blagoslov Jovana Ćirilova i Mire Trailović, naga čitala poeziju. Iste erotsko-intelektualne strele odapinjala je potom i pred publikom u SKC-u, ali i drugde…

Novi život bankarske službenice Ladik je aktivno eksperimentisala i na polju vokalno-verbalno-vizuelne poezije, dok ju je istovremeno objavljivala i u čuvenom novosadskom časopisu “Új Symposion”. Prve pesme objavila je zapravo pre pola veka, a već i sami naslovi “Bludna metla”, “Erogena zona”, “Kavez od trave”… govore o potrebi da se nepodnošljiva lakoća postojanja (patrijarhalno vaspitanje i (malo)građanski život) zamene istinskim životom, kojem je tih godina Ladik neustrašivo hrlila. Siguran posao bankarske službenice zamenila je angažmanom u Dramskom studiju Novog Sada, filmovima i serijama i, što je bilo presudno za njen umetnički život, pridruživanjem subotičkoj grupi Bosch + Bosch, iako je ova važila za prilično konzervativnu i patrijarhalnu, dominantno mušku.

Mokri snovi filozofa avangarde Ta, nimalo obična umetnica, rado je koristila vodu kao umetnički element, spajala je njene zvukove i pokrete: bila je i živa skulptura, i klesar koji ju je (nju samu) oblikovao na vetru. Naga i mokra, ogrnuta samo kakvom zavesom, ili obučena u crnu rolku i crne pantalone, mazala se ispod pazuha penom za brijanje (preko rolke), što je konzervativce sablažnjavalo, a uvek prisutne muške ljubitelje umetnosti bacalo u trans, u kojem su mokre snove sanjali na javi. A tek kad bi preko crnih pantalona nabacila kakav zavodljivi veš, dok su filozofi neoavangardne umetnosti čeznuli da pantalone i veš zamene umetničku poziciju, Ladik je postajala nedokučiva muza umetničke scene.

Od objekta do subjekta, bez predikata molim Svim tim umetničkim akcijama, Katalin Ladik je zapravo demistifikovala žensku zavodljivost i ulogu objekta (žene) u zadovoljenju muških fantazija, a istovremeno je progovarala i o polnoj dvojnosti i androginosti čovekove prirode – danas top temama kojima se bavi ceo svet. Koketirajući sa svojom ličnom intimom, svojim je umetničkim integritetom podržavala sve ono što danas prepoznajemo kao borbu za ljudska prava (pravo na rod, pol, seksualne i svake druge slobode).

Izopštenje grudi Katalin Ladik Ta njena mala privatna revolucija ubrzo ju je počela koštati, naročito od trenutka kada su čitaoci “Starta”, a time i drugovi i drugarice iz Komiteta, imali priliku da se vrlo jasno uvere kakvu ribu (Srbi), odnosno komad (Hrvati) imaju u svojim redovima. To je prosto bilo neoprostivo! Ladik je proglašena “elementom koji razbija Savez komunista”, pa joj je odatle vrlo brzo stigla depeša ove sadržine: “Nije lepo da te izbacujemo iz partije, bolje sama vrati knjižicu!”. Razdor u partiji kome su kumovale grudi Katalin Ladik rešen je isključenjem – i njih, i Katalin.

O tom će vremenu privatnih i partijskih nemira Katalin Ladik govoriti tek mnogo godina kasnije…

Umesto golih žena – leševi “Moji brakovi nisu bili sjajni, mislim da se muškarci frustriraju u braku. Uvek sam birala intelektualce smatrajući da će me oni shvatiti… Želela sam ravnopravnog partnera i nisam ga pronašla. Ali, život je takav: neko ima problem sa partijom, neko problem u braku. Ja sam imala oba problema.”

Ladik u nekim potonjim intervjuima otkriva da nakon toga nije bila prihvaćena ni u mađarskoj kulturi, da joj ni pesme više nisu objavljivane, da je njen performans u Mađarskoj proglašen skandalom, pa čak i da je na tamošnjoj Pozorišnoj akademiji izučavana kao “najnegativniji primer avangarde”.

A onda su se ušunjale devedesete…

“Dešavao se destruktivni nacionalizam, neki mračni ljudi počeli su da dominiraju pozorištem. Koristile su se partijske pozicije, bahatost je postala princip. Bila sam zgrožena tim huškanjem na mržnju…. Ranije su slike golih žena prodavale novine, odjednom se na naslovnim stranama objavljuju slike leševa!… U početku se čovek zgražava, potom se privikava na taj užas. Da li mi je svejedno ako gledam slike na kojima je mrtvo dete ili ubijena starica?! Prestala sam da pišem, osetila da ću doživeti samodestrukciju. Ta negativna energija negde će se zatvoriti u mene, mislila sam: dobiću rak.”

Večita putnica i večita ratnica Ali nije se plašila da krene iz početka. U Budimpešti je dobila mesto urednice u jednom uglednom mađarskom književnom časopisu i počela da predaje ekspresiju glasa sa glumom u jednoj privatnoj glumačkoj školi. Povremeno je, po pozivu ljudi koji su se sećali njene umetnosti, nastupala u Amsterdamu, Marseju…  

U međuvremenu je postala članica Mađarske unije pisaca, Mađarske beletrističke asocijacije, Asocijacije mađarskih kreativnih umetnica i mađarskog Pen kluba. Dobila je Oktobarsku nagradu Grada Novog Sada, nacionalno priznanje za vrhunski doprinos kulturi Republike Srbije, te nagradu “Lennon Ono Grant for Peace” koja delom nosi i ime žene koja je potpisala ono neshvatljivo belo čamče podno Petrovaradinske tvrđave.

Katalin Ladik danas živi na relaciji Budimpešta-Hvar-Novi Sad. Plan joj je da ostane večiti putnik i večiti ratnik, “manje krvav od onih koji su se nudili u ovom vremenu”. Ovih je dana u Novom Sadu promovisala svoj novi roman “Mogu li da živim na tvom licu”. U prevodu uvek briljantnog Arpada Vicka, knjigu je objavio Savez feminističkih organizacija „(Re)konekcija“. Roman bi vredelo pročitati i podsetiti se zašto je krepkost duha i danas imperativno važna. I zašto – i ne samo umetnica – mora biti zdrava… Jer, borbena gotovost žica u brushalteru može se podići samo ako je Mens sana in corpore sano. U protivnom, sledi ladikovsko “Grudi, stoj!

Snežana Miletić (VOICE, foto: Branislav Lučić)