Skip to main content

Predrag Novković: 50 nijansi rokenrola

06. jun 2022. Biografija
6 min čitanja

Novinarstvo ili voliš ili nemoj njime da se baviš

Znao sam za njega mnogo pre nego što smo se formalno upoznali.

Bio je tokom 90-ih važan mnogima iz naše generacije. Bio je NA TELEVIZIJI, ej! A to je (i) tada bio big deal.

Krajem 80-ih i početkom 90-ih, dok sam još živeo u Somboru, impozantan broj sati provodio sam dnevno uz MTV Europe. I, onako kako su mi u tom periodu bili važni Kristijana Baker, Stiv Blejm, Rej Koks i drugi voditelji/VJejevi sa MTV-ija – a tad sam prvi put počeo tv lica da rado primam u svoju dnevnu sobu i tretiram ih kao drugare – tu palicu je od sredine 90-ih preuzeo Predrag Peđa Novković sa svojim kolegama na sada već odavno počivšem Trećem kanalu.

Prekomerno gledanje MTV-ja ipak nije pokvarilo moj muzički ukus: imati na svom te-veu taj kanal 24 časa dnevno nije samo tada bilo pitanje prestiža, već je on percipiran i kao moderni radioluksemburg, veza sa svetom i aktuelnom muzikom; kakva god da je bila. U to vreme činilo se da je samo pitanje dana kada ćemo se, i u drugim, važnijim segmentima, konačno priključiti normalnom svetu…

Ubrzo je sve otišlo do vraga, pa i MTV i muzika koju je besomučno emitovao. Ali, početkom 90-ih MTV je pomogao – danas znamo: i odmogao – popularizaciji muzičke scene iz Sijetla, ono što je neko krstio grandžom, i tako su mnogi čuli za Soundgarden, Nirvanu, Pearl Jam, Alice in Chains…

To su bili naši generacijski bendovi, to je bio naš generacijski zvuk. Amalgam stare škole tvrđeg zvuka s kraja 60-ih i tokom 70-ih i neskrivenog dubokog prezira prema gotovo kompletnoj svetskoj muzičkoj produkciji i trendovima iz 80-ih; sa pesmama koje su u mejnstrim uneli najtajnovitije stranice tinejdžerskih dnevnika sa zapisima o razgovoru sa školskim psihologom; ili pre tek svojevrsne solilokvije iz kojih su vrištale suicidalne ideacije. Ono o čemu su decenijama pre tek retki pokušali da opevaju, sad su postali hitovi; himne, štaviše čak generacijske.

„Želim da snimim dokumentarac o muzičkoj sceni 90-ih u Srbiji koji bi se zvao ’Da li je bilo bolje kad je bilo gore’“, otkrio mi je u jednom davnašnjem razgovoru. Tu scenu, domaću iz 90-ih, poznaje bolje nego iko u ovoj zemlji i taj budući film video sam kao sublimaciju utiska koji smo i mi manje verzirani delili: da smo imali j..eno jake bendove, jaku scenu, kolika god da je bila, ali i jake autore, jake albume, i to sve za vakta kada nismo ništa drugo imali. Ali smo imali muziku i muzičare sa stavom.

Dodatno ubrzanje

Iz istog razlog zbog kojih smo, možda ne na prvu loptu, zavoleli bendove iz Sijetla, zavoleli smo i bendove koji su se pojavili i obeležili scenu 90-ih u Srbiji. Pojavile su se pesme i albumi koji kao da su nastajali u inat, recimo, Bregoviću: bez povlađivanja ukusima masa, bez kompromisa i lahko svarljivih tema i melodija: bukvalno je bilo sve suprotno od toga. I u njima nije bilo buntovništva reda radi – pa kao: šta da ubacim buntovno, aha, da je Isus bio kopile i jad, ali ću taj početak ipak izbaciti iz pesme, pa ću o tome stvoriti mit – već je razlog u to vreme za bunt – aman, živeli smo u vreme zločinačkog režima Slobodana Miloševića! – bilo pitanje zdravog razuma.

Kako smo znali (za) sve te pesme, bendove, albume? Imali smo, srećom, Treći kanal, tada – zvuči i dalje neverovatno – pri RTS-u, i na njemu Dodatno ubrzanje. Imali smo, dakle, Peđu Novkovića, Marka Stolicu, Nikolu Suvačarova i ostale koji su tokom dobrog dela 90-h godina, jednom nedeljno nemejnstrim, po svemu i subverzivnu, muzičku scenu predstavljali kao da je to nešto najnormalnije u tada nenormalnoj Srbiji.  

Ne želim da onima koji duguju zahvalnost ekipi sa Trećeg kanala „rušim Sneška“, ali je prava istina da je Peđa zapravo želeo da se oproba u sportskom novinarstvu: kad je došao u Treći kanal, ekipa iz Sportske već je otišla na odmor – bilo je, naime, leto – a kako nije imao strpljenja da čeka jesen, svratio je do Muzičke redakcije… Ostalo je – istorija.

Da je umesto tokom leta u 3K došao na jesen, da li bi danas važio za vrsnog sportskog novinara? Uveren sam u to.

„Ja sam čitavog života znao da ću biti novinar, samo što sam mislio da ću biti sportski novinar. Znao sam sve o sportu“, izjavio je u jednom intervjuu. Ko ga poznaje, na to samo može potvrdno da klimne glavom.

Liverpul i Zvezda

Sport je nastavio da prati, ali fudbal nekako ipak više od ostalih – kao strastveni navijač Crvene zvezde i Liverpula. Potonjeg je čak gledao 2005. u finalu Lige šampiona u legendarnoj utakmici protiv Milana u Istanbulu, odakle se vratio valjda nikad srećniji. Posve logično, veoma je aktivan u novosadskoj sekciji Kluba navijača Liverpula u Srbiji i baš su nedavno u jednoj pivnici u Novom Sadu organizovali 5. druženje navijača tog kluba, tzv. skuzera, u Srbiji. Sve je tog dana bilo kako treba…osim što je Liverpulu i ovaj put izmakla šampionska titula. 

Bez obzira na to, da je ostao u sportskom novinarstvu siguran sam da bi 90+ minuta na svakoj utakmici svojih omiljenih timova suzbijao, uspešno, pristrasnost.  Ako već ne bi mogao da odbije takav zadatak.

Ako i ne delite ljubav prema istim klubovima, postoji, međutim, dobar razlog zašto treba da ste mu zahvalni – naročito ako spadate među posvećene sakupljače Paninijevih sličica i albuma. Da, Peđa je s još nekoliko kolega bio osnivač Sportske sekcije Nezavisnog društva novinara Vojvodine i njihova prva akcija bila je 2006. kada su uoči Svetskog prvenstva u fudbalu u Nemačkoj organizovali menjažu  u Katoličkoj porti: uzbuđenje, neizvesnost i blaga tenzija na tom prostoru oseća se uoči svakog velikog fudbalskog prvenstva, evo, već 16 godina. 

Ispostavilo se, elem, da je Peđa talentovan i za druge oblasti novinarstva. Kad voliš tu profesiju, sve ide nekako lakše.

„Ti ovaj posao moraš da voliš, inače ga nećeš raditi dobro. Ukoliko ga ne voliš i ukoliko pristaješ da radiš ono u šta ne veruješ, onda je poštenije prodavati kupus na pijaci.“

Njemu su se, sve sam više u to uveren, te novinarske avanture – događale: onako kako je, umesto u sportskoj završio u muzičkoj, tako se iz muzičkih voda našao sticajem okolnosti u, verovatno, najmanje željenom sektoru – informativi.

Ljubav ga, priznaje to i danas, dovodi u Novi Sad 1999. godine („Mislim da mi je preseljenje u Novi Sad druga najbolja stvar koju sam uradio u životu. Prva je što sam prestao da pušim.“) i narednih 10 godina član je redakcija Radija 021 i Građanskog lista, te je u dopisničkom statusu u Agenciji Beta i TV B92. Otklon od inflacije istorije, političara i svega ostalog s čim žive novinari koji se bave informativom pronalazi i dalje u sportu, ali i muzici.

Bubnjevi, radio pa montaža

Bubnjeve je počeo da svira još u beogradskoj fazi života kao član benda Prijatelji Porsche Lynn, a u Novom Sadu 2002. postaje deo alternativnog rok benda Plug’n’Play s kojim je 2007. snimio debi album „Raise Your Voice“. Taj bend napušta početkom 2009, ali bubnjevima se vraća na kratko tokom 2010-11. kao član benda Nova, i 2013-14. u americana bendu The Mothership Orchestra. Posle toga kači palice o klin, štaviše – 2017. prodaje svog bubnjarski set.

U prvoj dekadi 21. veka kreativnost nastoji da upari s produkcijsko-organizacionim segmentom muzičkog posla, što mu je omogućio angažman u novosadskom Studentskom kulturnom centru (SKC).

SKC napušta početkom 2009. jer prihvata poziv Radio-televizije Vojvodine, gde ne samo da dobija priliku da pokrene i uređuje emisiju o domaćoj muzici, na tragu Dodatnog ubrzanja – Gruvanje, već se vraća i pred kamere, u ulozi po kojoj su ga tokom 90-ih mnogi upamtili.  

To je vreme kada počinje da razvija karijeru na pokrajinskom javnom servisu – autorsku i uredničku. Nakon pet godina u Zabavno-muzičkom programu, predlaže 2014. rukovodstvu Kuće pokretanje novog medija, internet O(mladinskog) radija, i postaje njegov prvi glavni urednik. Večito „mlad u srcu“, i danas je sa RTV-ovim „omladincima“ sa kojima svakodnevno kreira program kao pomoćnik glavnog i odgovornog urednika.

Uporedo s tom karijerom, negde 2010. odlučuje da se sa nekoliko kolega-profesionalaca oproba u stvaranju onoga što je u Dodatnom ubrzanju sve one godine, potom i u Gruvanju, tek najavljivao i puštao –  muzičkim video spotovima. Za ovih 11 godina kvalitet Peđe i njegovog tima prepoznali su i poverenje im poklonili Goblini (lični disklejmer: u spotu „Deca iz komšiluka“ pojavljujemo se moj Relja i ja u manjim rolama), Neozbiljni pesimisti, Nikola Vranjković, Kilo kilo banda, Ateist rep i drugi.

Nije da u procesu izrade spotova nije uživao u samom kreiranju i produkciji, ali ga je, ispada, najviše ipak zaintrigirao proces slaganja frejmova i finalizacija kompletnog procesa. Isprva samouk, kao i mnogi drugi, ipak nije ostao samo na tome – odvažio se da stečeno znanje o toj, jednoj od najvažnijih ali neopravdano zanemarenih veština u kreiranju svega što treba da završi na malom ili velikom ekranu, – montaži – kasnije, u zrelim godinama, upotpuni formalnim obrazovanjem na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neformalni master u montiranju potom je to i ozvaničio odgovarajućom, nači master diplomom i sad tim znanjem doprinosi i emisijama koje nemaju veze s muzikom. Ako pratite odista jedinstvene putopise Blaže Popovića na RTV-u, one iz Italije, Italije, Italije i drugih zemalja, e njih je, evo da znate, upravo sve Peđa izmontirao!

Veliki je ljubitelj Vima Vendersa. Od muzike, kao časni predstavnik Generacije X, obožava „staru školu“ (i najbolju) gitarskog roka i sve što tu spada, voli Iron Maiden, i mislim da i dalje, posle svih ovih godina, preslušava sve što se izbaci u domaćoj muzici.

Pecaroš je, i to strastveni, i kad mu obaveze dozvole najradije baca udicu s prijateljem Nikolom Vranjkovićem. Poslednjih godina dokazao se i kao vrsni kuvar. Imam, inače, tu privilegiju da sam redovno među onima koji dobijaju priliku da uživaju u njegovim gurmanskim špecijama.

Rođen je 1. juna 1972. u Beogradu. Pre preseljenja u Novi Sad živeo je u Batajnici. Živi sa suprugom Marinom, inače koleginicom sa RTV-a, i ćerkom Sarom.

Denis Kolundžija (VOICE, foto: lična arhiva)