Skip to main content

VLADIMIR GLIGOROV: Ukoliko se ponovo otvore granice, ljudi će nastaviti da glasaju nogama

29. apr 2020. Analitički članci
5 min čitanja

Autor

Branka Dragović Savić se novinarstvom profesionalno bavi od 1997. godine, a pre VOICE-a, Autonomije.info, RTV-a i „Dnevnika“ sarađivala je sa dnevnim listom „Vojvodina“ i „NS nedeljnikom“, kao i brojnim nedeljnicima i magazinima.

„Ne znam da li se u Srbiji glasovi kupuju obećanjima, ali sumnjam da bilo ko veruje da je srpska privreda najbolja u Evropi. Mislm da će se vlast pre svega osloniti na to što će izbori biti bojkotovani i što će biti dovoljno malih stranaka koje će svejedno učestvovati, a konačno i na sve druge načine u kojima su izvešteni da obezbede potrebnu glasačku podršku. Ta hvalisanja više su usmerena na to da se gradi kult Vučića kao lidera, više retorički nego ubedljivošću“, ocenio je u intervjuu za VOICE saradnik Instituta za međunarodne ekonomske studije iz Beča, ekonomista Vladimir Gligorov, komentarišući aktuelne poruke predsednika Srbije Aleksandra Vučića da će, i pored krize Srbija imati “najbolju ekonomiju u Evropi” i rast od devet odsto u sledećoj godini.

Imajući u vidu da su te poruke iznete u kontekstu posledica aktuelne pandemije virusa korona po domaću privredu, ali i u kontekstu predstojećih izbora u Srbiji koje je epidemija privremeno odložila – Gligorov upozorava da populizam privredu obično uvek košta.

“Opstanak istih ljudi i stranaka na vlasti duže od nekoliko godina, pogotovo duže od jedne decenije – to zna da bude veoma skupo. I po neefikasnosti, i po korupciji i po izgubljenim prilikama. Ukoliko se ponovo otvore granice i pristup tržištu rada u evropskim zemljama, mislim da će ljudi naprosto nastaviti da glasaju nogama. Jer će autoritarizam da jača i Evropska unija da se udaljava, a oligarhija će se učvrstiti. Demokratija je efikasna kada se ljudi na vlasti smenjuju, jer to obezbeđuje odgovornost i pravičnost. Što se velikih ulaganja u infrastrukturu i u bolji život tiče, to će biti neodrživo ukoliko nema značajnog povećanja produktivnosti u privredi i van nje. A toga za sada nema“, ukazuje naš sagovornik.

Srbija je pripremila paket ekonomske pomoći privredi zbog pandemije korona virusa od 5,1 milijarde evra. Za koga je namenjen najveći deo ovog novca, s obzirom da su brojni privrednici, pre svega iz sektora malih preduzeća i preduzetnici iskazali nezadovoljstvo takvim merama?

Nisam siguran koliko će to biti realizovano. No, tako kako je program zamišljen, on bi trebalo da obezbedi likvidnost i solventnost privrede, da se izbegne eventualna finansijska kriza i da se podrže dohoci zaposlenih i kada su privremeno bez posla kako bi se obuzdala epidemija. Poseban problem su mikro, mala i srednja preduzeća, kojih je naravno daleko najviše, a koja će se suočiti sa brojnim problemima kod realizacije ovog programa, za razliku od većih preduzeća. Postaviće se i mnoga druga pitanja o pravičnosti, recimo kada je reč o zaposlenima i nezaposlenima, što je neminovno, posebno u zemlji u kojoj poverenja u vlasti nema. Ali, glavni problem, po mom mišljenju, biće realizacija, gde se već vidi da će biti mnogo problema.

Privrednici uglavnom ocenjuju da su mere zakasnele, a mnogi kalkulišu da li im se više isplati da otpuste radnike pa i da zatvore firme, nego da koriste ovu podršku države? Koliko su realna upozorenja iz Unije poslodavaca da bi oko 900.000 ljudi koje upošljava upravo sektor malih i srednjih prrduzeća, uključujući i vlasnike – mogao dospeti na listu nezaposlenih?

To je valjan prigovor jer nije jasno da je za mala preduzeća povoljnije da se oslone na državnu pomoć i da nastave da izvršavaju obaveze i prema zaposlenima ili je bolje da se radnici prijave za naknade za nezaposlenost. Jer mnoga mala preduzeća, posebno u uslužnim delatnostima, mogu da računaju da će lako naći radnike kada jednom počnu ponovo da rade. Bilo bi potrebno dodatno motivisati preduzetnike, što nije jednostavno. Tu vreme i ne igra toliku ulogu. Ali taj problem realizacije programa podrške, kao što sam već rekao, svakako postoji. Posebno kada se uzme u obzir da je namera da se postepeno  normalizuje proizvodnja i život za par nedelja.

Koje je logično objašnjenje za to da se novac nije odmah upumpao privrednicima, ako vlast već tvrdi da ima dovoljno sredstava u budžetu? Ili tog novca možda i nema i odakle će biti nabavljen u maju?

Pretpostavljam da vlasti žele da uštede, posebno zbog toga što bi sredstva trebalo da se obezbede zaduživanjem. I bez obzira što su kamate danas niske, mada za srpske dugove ne toliko koliko za recimo članice evro zone, one predstavljaju teret i rizik ako se bude moralo posegnuti za depresijacijom kursa dinara. Tako da tvrditi da ima para ne znači mnogo.

Koliko privrednicima realno znači mera odlaganja poreskih obaveza, kao i krediti za likvidnost, s obzirom da ih onda u sledećoj godini čeka otplata dugova? Da li je izvesno da će onda oni koji prežive ovu godinu, to teško uspeti naredne?

Ako se očekuje puni oporavak, onda dodatnog troška zapravo i nema ili je on mali. Naravno, ukoliko se pojave problemi kako na strani izvoza ili na strani unutrašnje tražnje sledeće godine, to bi bilo problematično. Kako se očekuje da sledeća godina bude bolja od ove, trebalo bi da ima smisla zadužiti se danas i vratiti sutra. To ne mora da bude tačno za ona mikro i mala preuzeća koja i nemaju dugove i koja zapošljavaju ljude na crno ili neformalno, jer se njima može više isplatiti da zatvore posao danas i otvore ga sutra kada se privreda počne oporavljati i život se normalizuje.

Kako se može objasniti mera koja podrazumeva isplatu sto evra svakom punoletnom građaninu Srbije?

Ekonomsko opravdanje, koliko sam ja u stanju da vidim, sastoji se u tome da se podrži tražnja kada se privreda bude oporavljala. Uz to, i da se podrže siromašna domaćinstva, kojih nije malo. Moglo je to da se bolje prilagodi tim ciljevima, ali imajući u vidu administrativne i druge sposobnosti države, ovo je verovatno efikasnije zbog jednostavnosti. Verovatno se ima u vidu i politički efekat, mada nije sasvim izvesno koji će biti. Ako ljudi to vide kao milostinju, to bi moglo da ih okrene protiv glasanja za vladajuće stranke. Sumnjam da će veliki broj ljudi osetiti potrebu da vladi izraze zahvalnost. Posebno ovoj, ali i kada se uzme šta su radili od kada su na vlasti i šta su ranije radili da bi zemlja bila tu gde jeste.

Kako se vlade u regionu i globalno nose sa aktuelnom krizom, postoji li recept koji bismo mogli “prepisati”?

Zavisi da li je reč o zemljama članicama Evropske unije ili o onima koje su ostale izvan nje. Ove druge se suočavaju sa velikim problemima, ali to je tako nezavisno od epidemije. Problemi su različiti i zbog strukture proizvodnje. Recimo, turističke zemlje će imati veoma visoke gubitke. Zemlje koje izvoze industrijsku robu takođe. Opet, ukoliko se epidemija stavi pod kontrolu, one bi trebalo da se oporave sledeće godine. To važi i za zemlje članice EU. Srpska privreda se pre svega uzda u nastavak buma u građevinarstvu, koji opet u velikoj meri zavisi od državnih sredstava, a to može da podbaci. Neke druge zemlje su se suočile sa finasijskom krizom iz 2008. tako što su povećale ulaganja u infrastrukturu, što je bio adekvatan odgovor. Srbija kreće tim putem za zakašnjenjem i nije izvesno da je to ono što je najpotrebnije u ovoj krizi. 

Kakve su globalne ekonomske perspektive zbog tendencija zatvaranja nacionalnih ekonomija?

Ne očekujem da će se značajno povećati zatvorenost svetske privrede. Svakako u Evropskoj uniji postoji razumevanje da je zajedničko tržište bilo veoma korisno u ovoj krizi i da će biti od koristi i kada se ona okonča. Osnovni problem sa kojim se globalizacija suočava jeste što je teško obnoviti multilateralizam. To nije novi problem, ali je sasvim jasno da je to neophodno iz isukutva sa ovom krizom. Tako da sve zavisi od toga hoće li doći do novih multilateranih sporazuma. To naravno ne može preko noći, ali ako bi se proces pokrenuo to bi odvratilo zemlje od oslanjanja na protekcionističke mere. Mislim da je svima jasno na iskustvu iz ove krize da protekcionizam nije odgovor, ali kako će biti mnogo zahteva za političkom odgovornošću posebno u velikim i uticajnim zemljama, nije jasno gde će tačno politički svet da krene.

Branka Dragović Savić (VOICE)

Istina je: ima nas! Klikni i podrži slobodno novinarstvo!