Šta je i na šta liči današnja Putinova Rusija, ona koja je u Srbiji predstavljena kao “majka” i “zaštitnica”, po pravoslavnom i valjda slovenskom osnovu? I kako to da se gotovo niko od onih koji se u Rusiju zaklinju, ne bi ni za živu glavu tamo odselio, niti bi svoje dijete poslao na školovanje. Sem onih izuzetaka, koji svoju maloljetnu djecu šalju u Rusiju u – kampove za vojnu obuku. Koliko je Rusija „demokratska“, svjedoči i slučaj utamničenog ukrajinskog režisera Olega Sentsova.
Naš Ustav je na samrtnoj postelji, uprkos svim garancijama koje treba da ga štite, a FSB je zadužen da se pobrine za formalnosti oko sahrane – napisala je pokojna ruska novinarka Ana Politkovska u tekstu „Naš novi srednji vek, ili ratni zočinci svih Rusija“ (2004, str 41). Ovaj komentar odnosi se na slučaj suđenja Ismailu Hasuhanovu, čečenskom oficiru mornarice, koji je osuđen na 12 godina boravka u radnom logoru, bez mogućnosti pomilovanja. Mnoge nejasnoće pratile su ovaj slučaj. Prema dosijeu u predmetu, Hasuhanov je priveden 27. aprila, iako ni on sam ne zna gdje je boravio cijelu sedmicu prije tog dana. Pred sudom se pojavio sa ulubljenom lobanjom, a sud je odbio zahtjev za stručno medicinsko vještačenje. Na teret mu se stavljalo posjedovanje i nošenje oružja koje nije pronađeno niti priloženo dokaznom materijalu. Tužilaštvo je nastojalo da dokaže da je Hasuhanov bio dio veće zavjere, da je u toku Drugog čečenskog rata (iako je odbio učestvovati u tom sukobu) planirao ukrasti podmornicu i držati poslanike državne Dume kao taoce. Direktor pilane, u kojoj su Hasuhanova maltretirali agenti Federalne službe bezbjednosti (FSB), na sudu je dao iskaz da je optuženi boravio u bolničkom centru ove pilane sa slomljenim rebrima, od maja do septembra 2002. godine. Sud dalje nije zahtijevao obrazloženje kako je i zašto došlo do tih povreda.
Pomilovanje, najskuplja ruska riječ
Prema Politkovskoj, Hasuhanov spada u jednu vrstu ratnih zločinaca – uzimajući u obzir zvanični stav Rusije nakon Drugog čečenskog rata. Pišući o drugoj vrsti, Politkovska pominje primjer Jurija Budanova, oficira koji je zbog kidnapovanja i ubistva Elze Khede Kungaeve osuđen na deset godina zatvora. Budanovu se na teret stavljalo silovanje, za što nije presuđen, iako je forenzički nalaz pokazao da je sat vremena prije smrti Kungaeva doživjela brutalnu vaginalnu i analnu penetraciju. Pišući o ovom slučaju, vjerovatno ni Ana Politkovska nije mogla da predvidi da će (tri godine nakon što je ubijena na kućnom pragu) Budanov dobiti ono što Hasuhanov nije mogao – pomilovanje.
Da je to i dan-danas najskuplja ruska riječ, pokazuje slučaj Olega Sentsova. Ukrajinski režiser i aktivista uhapšen je 10. maja 2014. godine pod sumnjom da je organizovao i pripremao terorističke aktivnosti. Kontakt sa advokatom uspostavio je tek 17 dana nakon što ga službenici FSB-a kidnapovali u vlastitom domu. Na jednom od njegovih memorijskih uređaja pronađen je film „Običan fašizam“ reditelja Mikaila Roma iz 1965. godine, a Sentsov nije uspio dokazati onim koji ga gone po službenoj dužnosti da taj film nema nikakve veze sa propagiranjem fašizma. Štaviše, dokazi protiv njega tek su svjedočenja saučesnika pribavljena maltretiranjem. Ključni svjedok tužilaštva protiv Sentsova, Gena Afansev, priznao je u toku sudskog procesa da je njegov iskaz bio iznuđen maltretiranjem. Modrice i povrede na tijelu Olega Sentsova, pritom, za tužilaštvo su predstavljale tek posljedice do kojih je moglo doći i zbog sadomazohističkog seksa. U avgustu 2015. godine, Oleg Sentsov osuđen je na 20 godina zatvora.
Pedro Almodovar, Bela Tarr, Ken Loach, Mike Leigh, Wim Wenders, Steven Daldry molili su, uz mnoge druge, za pomilovanje Olega Sentsova. Andrei Zvyagintsev tražio je od ruskih vlasti da puste Sentsova ili da mu barem sude samo za ono što zaista mogu da dokažu. Alexander Sokurov molio je u Kremlju Vladimira Vladimiroviča Putina kao Rusa i kao hrišćanina da pomiluje Olega Sentsova. Evropski parlament čak je odlikovao Sentsova Sakharovom nagradom. Uzalud, jer on je danas u Labytnangi, najsjevernijem zatvoru u Rusiji gdje je u posjetu moguće otići isključivo helikopterom. Kako bi umolio ruske vlasti da oslobodi 70 političkih zatvorenika od kojih je 50 sa Krima, Sentsov je stupio u štrajk građu koji je trajao 145 dana. Osim što je izgubio 30 kg, nije postigao drugi rezultat. Jedan od zatvorenika, Stanyslav Klykh, osuđen na 20 godina zatvora, podvrgnut je čak i psihijatrijskom tretmanu.
O karakteru borbe Olega Sentsova, međutim, najbolje govori njegova završna riječ: „…Još uvijek se nadam da ovo neće biti moje posljednje riječi. Kao Aleksandar Kolčenko (advokat), neću vas moliti za bilo šta. Sud okupatora po definiciji ne može biti pravičan – to je jasno. Nemojte ovo shvatiti lično, časni sude. Želim govoriti o nečemu drugom. Postojao je čovjek po imenu Pontije Pilat. Nakon što je sjedio na mjesecu godinama, razmišljao o svom postupku i nakon što mu je oprošteno, hodao je po mjesečini i rekao Ha-Notsri: Znaš, bio si u pravu. Najveći grijeh na zemlji je kukavičluk. Ovo je napisao veliki ruski pisac Mihail Bulgakov u romanu „Majstor i Margarita“ i ja sam s time saglasan. Kukavičluk je najveći i najsmrtonosnii grijeh na zemlji. Izdaja je tek lični kukavičluk. Velika izdaja počinje ponekad malim aktom kukavičluka. Kao kad ti stave vreću preko glave, maltretiraju te i ti si, nakon pola sata, već spreman da se odrekneš svih svojih ubjeđenja i optužiš sebe za bilo šta, da optužiš druge, samo da prestanu da te tuku. Ne znam koliko vrijede vaša ubjeđenja ako niste spremni da se žrtvujete za njih ili umrete….“
Avantura u demokratiju
Četiri godine nakon presude Olegu Sentsovu, na festivalu dokumentarnog filma Beldocs prikazan je film „Ruska država protiv Olega Sentsova“ reditelja Askolda Kurova. S obzirom da je na festivalu prikazan i film „Proces“ ukrajinskog reditelja Sergeia Loznitsa koji prikazuje arhivske snimke u montiranom procesu vođenom 1930. godine protiv članova Industrijske partije, o temi ovih filmova govorilo se na panel diskusiji „Staljinova pravda u svetlu današnje stvarnosti“. Boris Varga, politikolog i novinar i Askold Kurov, reditelj, nastojali su dati odgovor na pitanje da li su Staljinovi fabrikovani procesi tridesetih adekvatan podsjetnik za Rusiju i druge države da provode neophodne reforme kako bi obezbijedili i unaprijedlili nezavisnost sudstva.
Boris Varga smatra da – ukoliko bi se ovaj slučaj posmatrao u širem kontekstu koji nije samo kontekst Rusije – može da se uoči hladnoratovska praksa i represija. „U vremenu društvenih mreža, vidimo dva slučaja. S jedne strane je proces koji je ispolitizovan protiv Sentsova, kao svojevrsni reality show, dok u demokratskom hegemonu kakve su Sjedinjene Američke Države imamo jedan proces koji se tek nazire – prema Wikileaksu i Assangeu. Hladnoratovske prakse postoje i još uvek su tu, mislim da su Sentsov i Assange dva najzvučnija primera koji šalju istu poruku – da treba da se svrstamo na jednu stranu, a još veću poruku da je demokratija u ozbiljnoj krizi svugde, pa čak i zemljama koji su nosioci demokratije, a tek u zemljama koje su krenule u demokratiju kao u avanturu a onda su se jako brzo vratili starim metodama“ – rekao je Varga.
Ukoliko se u obzir uzmu tehnologije i recepti provođenja kontrole, uključujući mučenje, ruski sistem se nije mnogo promijenio od hladnoratovskog perioda – smatra Askold Kurov.
„Donekle mogu shvatiti ljude koji su potpisali priznanje da su bili uključeni u tu zavjeru, ali ne vjerujem da bih mogao izdržati takav proces. Kao dokumentarista morao sam da se distanciram, a opet bilo je jako emotivno. Išao na sud da podržim Olega, koga sam znao od ranije kao veoma kreativnog čovjeka. Morao sam da se uključim u taj proces. FSB je preturao po stanu Olega Sentsova, jednom od advokata čak su tražili da skine čarape na aerodromu. Mene nisu uznemiravali, osim što su govorili da takav film ne treba da bude snimljem. Dogovarao sam susret preko Messengera sa ljudima koji se pojavljuju u filmu. Kada smo se našli u kafiću, vidjeli smo čovjeka za koga je već bilo jasno ko je i za koga radi. Kasnije nas je fotografisao. Htjeli su da nam daju do znanja da nas posmatraju i da treba da se plašimo“ – rekao je Kurov za VOICE.
Kako danas izgleda Agitprop?
Prema mišljenju Kurova, današnja Rusija ne može da se poredi sa Sovjetskim Savezom u tom smislu da danas postoji mogućnost slobodnog informisanja i slobodnog interneta. Nastojanje Rusije da cenzuriše internet svodeći ga na isključivo ruski, međutim, može da se poredi sa ometačima signala za radio koji su nekad postojali na granicama Sovjetskog Saveza.
„Od 2014. godine, propaganda se na televiziju vraća i jezikom u stilu sovjetske propagande: niz lažnih vijesti koje su tako dobro pripremljene da mogu da razumijem ljude koji povjeruju u to. Teško mi je da, kada putujem Evropu, objasnim mami da ću biti dobro, budući da ona na televiziji gleda kako val sirijskih izbeglica ruši sve pred sobom u Evropi dok se Evropa pretvara u gay sodomu u kojoj su javne kuće za djecu. Kao simbol lažnih vijesti možemo da označimo i izvještaje iz Donbasa u kojima žene u Ukrajini plaču dok govore kako su Ukrajinci razapeli dječaka kako bi došli do njegovog oca koji je na ratištu. Prikazana je slika raspetog dječaka koja nije ni provjerena a ostala je ljudima u glavi“ – rekao je Kurov, naglašavajući da u tom smislu ideja velike nacije i velike zemlje ne ostavlja ništa čime se Rusi mogu ponositi kao građani osim proslave Dana pobjede koji je svake godine sve histeričniji.
Prema mišljenju Borisa Varge, za razliku od hladnoratovskog perioda, u igri je jedan potpuno novi momenat – faktor Ukrajina. „Rusija želi da, kroz hibridni rat sa Ukrajinom i protiv Sentsova, pokaže da su Ukrajinci prozapadni, ideološki neprijatelj Rusije. Da li se ta drama dalje razvija, s obzirom na promene u Ukrajini kad je u pitanju Majdan, i s obzirom da bi se moglo reći da Rusija ima udela u svemu tome, vidimo da je to jedan politički udar na izbornu volju. Cilj je da se zatvorenicima kakav je Sentsov pokaže poruka – evo za šta se ti boriš, evo zbog čega si ti osuđen dvadeset godina u zatvoru; da li si želeo to Majdanu? da li si želeo takve političke promene kakve se sad odigravaju?“ – naglašava Varga.
Istoričar Milivoj Bešlin u razgovoru za VOICE tvrdi da je da je presuda Olegu Sentsovu poruka Zapadu da Rusija ne odustaje od imperijalizma i da se protivi zapadnim uticajima. „Mi govorimo o državi koja je kroz 18, 19. i 20. vek vršila teror nad društvom da bi sprečila konstituisanje društva, čime je sprečena demokratizacija i liberalizacija. Iz tog nasilja je proizašao odnos prema Evropi i usledilo je gušenje revolucionarnih pokreta – od terora Ivana Groznog, preko dinastije Romanov, Staljina i NKVD, do današnjih montiranih procesa. Jedino tako možemo da razumemo današnji odnos Rusije, a možemo da se setimo i perioda Leonida Brežnjeva kada su politički protivnici bili mučeni u mentalnim ustanovama. Agresija koju je Brezhnev učinio na Čehoslovačku i savremena aneksija Krima produkt su imperijalne ideje u kojoj je teritorijalno proširenje uvek supstitut za nemogućnost unutrašnjeg razvoja“ – rekao je Bešlin za VOICE.
Građanska hrabrost ili izdaja nacije
Reditelj Askold Kurov smatra da najveći dio ruskog društva čine ljudi koji vjeruju u propagandu jer imaju, veoma duboko u krvi, strah od autoriteta koji im ne dozvoljava da budu hrabri nego ih čini spremnim da budu žrtve. Drugi dio društva je, prema Kurovu, nova generacija koja želi promjene. „Dvije godine ranije, veoma mladi ljudi – srednjoškolci i studenti – došli su protestovati. Bilo je to iznenađenje i za vlasti i za starije generacije. Javnost se čudila otkud toliko mladih ljudi koji žele promjene. Uz svu propagandu i represije, još uvijek postoje ljudi koji žele slobodno živjeti i izražavati. Imajući to u vidu, ne bih rekao da ovaj režim može opstati još dugo“ – ističe Kurov.
U razgovoru za VOICE, Kurov opisuje Rusiju kao sistem koji ne odgovara na molbe i zahtjeve, dakle nedemokratski sistem u kojem predsjednik nije odgovoran ni naciji ni biračima, niti birači imaju priliku da ga pozovu na odgovornost. Iako brojne istrage pokazuju korumpiranost ruskog predsjednika i njemu bliskih oligarha, Putin ih prosto ignoriše. U tom smislu, Kurov smatra da je performans – poput onog koji su Pussy Riot izvele na finalu Svjetskog fudbalskog prvenstva – mnogo uspješnijim načinom političke borbe. „U Rusiji je danas nemoguće prikazivati film ukoliko nemate specijalnu dozvolu Ministarstva za kulturu. Nisam dobio dozvolu niti sam ikad pokušao. Morate potrošiti mnogo novca i vremena da bi uspjeli dobiti dozvolu, a postoje mnogi filmovi koji nikad nisu uspjeli dobiti dozvolu. Film koji sam radio o maloljetnoj LGBTQ populaciji (Djeca 404, op.a) nije dobio nikakvu dozvolu, tako da su organizatori festivala ArtDoc u Moskvi – da ne bi prekršili zakon i prikazali film na platnu – donijeli 300 laptopa za one koji bi htjeli da pogledaju film. To je izgledalo poput performansa, čak iako je riječ o nekoj vrsti kukavičluka“ – rekao je Kurov za VOICE. Na pitanje da li osjeća strah Kurov odgovara: „Osjećam strah, naravno. No, to je osjećaj koji ti postane toliko poznat i svakodnevan – poput stvarnosti – da jednog dana samo postaneš umoran od bivanja uplašenim sve vrijeme. To je poput ruskog ruleta. Nikad ne znate hoćete li biti na meti ili ne. Sistem tako funkcioniše. Žele da budete u strahu jer ne znate zbog kojih pravila, kako i kada možete biti na meti“.
Srbija ni na istoku ni na zapadu
Prema Borisu Vargi, jedan od momenata kulminacije filma koji je režirao Kurov jest trenutak kad Sentsov kaže da je spreman na ideju da umre. „To je film o ljudima koji su spremni da se žrtvuju za svoju ideju, ali mislim da je možda potrebno reći koja je ideja Sentsova. Ne samo demokratija, jer i on na sudu govori da su se ljudi u Ukrajini pobunili i da to čeka i vas. On se nada da će se Rusija promeniti, a ono što nama u Srbiji nedostaje kao dodatno tumačenje šta se desilo u Ukrajini jest činjenica da mi na Ukrajinu još uvek gledamo očima hladnog rata, da se tamo dešava nešto što se dešavalo u Hrvatskoj. No, Rusija je danas nešto drugačiji faktor nego Srbija devedesetih i rekao bih da ideja Olega Sentsova jest borba protiv kolonijalizma koju mi u Srbiji verovatno ne prepoznajemo“ – ocjenjuje Varga i dodaje da Srbija mora da odluči kojoj strani želi da pristupi, s obzirom da se je problem aneksije Krima podijelio cijelu Evropu.
Prema mišljenju istoričara Milivoja Bešlina, dominaciju ruskog faktora u SSSR, nasilnu jezičku i svaku drugu rusifikaciju pratila je težnja srpskih nacionalista da Srbija prema tom modelu, postane hegemon u Jugoslaviji. U savremenosti, poslije svih ratova, bliskost sa Rusijom velikim dijelom je motivisana i revanšističkim tendencijama i nezadovoljstvom porazom koji je Srbija doživjela u tim ratovima. „Dominantni narativ koji se ovde čuje je da se do poraza i negativnog bilansa došlo zbog nepovoljne međunarodne konstelacije i često možemo čuti da će, kad se zapadni svet uruši, a Rusija ojača, doći do nove preraspodele na Balkanu u korist Srbije. Pre nekoliko meseci Ivica Dačić je rekao da ratovi nisu završeni i da srpsko pitanje još uvek nije rešeno, da je ovo samo intermezzo do sledećeg rata na Balkanu. Srpski nacionalizam je sebe ubedio da će u drugačijim međunarodnim okolnostima, a to vide u svetskoj ekonomskoj krizi, Brexitu, delimičnoj konsolidaciji Rusije, pobedi Trumpa, Srbija imati šansu za novu raspodelu moći na zapadnom Balkanu. U svemu tome podrška autoritarne i imperijalne Rusije je ključna“ – rekao je Bešlin za VOICE i dodao: „Demokratija nije ništa drugo nego stalna tenzija između snage države i snage društva. U tom smislu, Rusija će prestati biti imperijalna onda kada se unutrašnjim snagama demokratizuje“.
Na tom tragu je i zaključak Ane Politkovske, posljednji pasus u gorenavedenoj knjizi: „Ne možemo samo da sedimo i gledamo kako politička zima dolazi u Rusiju na još nekoliko decenija. Ljudi bi da žive. Ljudi žarko žele da naša deca budu slobodna, da se naši unučići rode slobodni. Zato toliko žudimo za skorim otapanjem, ali samo mi možemo da promenimo političku klimu u Rusiji. Čekati da iz Kremlja stigne novo otopljenje, kao što se dogodilo pod Gorbačovim, sada je budalasto i nerealno, a ni Zapad nam neće pomoći. On jedva da reaguje na Putinovu „antiterorističku“ politiku, i smatra da je mnogo toga u današnjoj Rusiji baš po njegovom ukusu: votka, kavijar, gas, nafta, medvedi koji plešu, samosvojni ljudi… Egzotično rusko tržište ponaša se baš kako Zapad očekuje, a Evropa i ostatak sveta savršeno su zadovoljni time kako se stvari odvijaju na ovoj našoj šestini svetske kopnene mase”.
Ljupko Mišeljić (VOICE, naslovna fotografija: Labytnanga, najseverniji zatvor u Rusiji u kojem je utamničen Oleg Sentsov; screenshot)
